Njegovi filmovi prikazani su na više od stotinu festivala i distribuirani u gotovo pedeset zemalja. Redovito objavljuje fikciju, eseje i kratke radove u listovima New American Writings, La Repubblica, Corriere della Sera, Sineast, The Guardian, Suddeutsche, Zeitung, Pravda... Napisao je knjigu fikcije 'Duh moje majke' i dvije knjige fotografija 'Ulica' (1999) i 'Pet kapi sna' (2010) koje su popratile istoimene fotografske izložbe. Predstojnik je katedre za režiju na umjetničkoj akademiji Tisch u New Yorku, gost predavač na brojnim sveučilištima, kinotekama, muzejima i umjetničkim ustanovama diljem svijeta, član Europske filmske akademije i Američkog udruženja filmskih redatelja, član i predsjednik žirija svjetskih filmskih festivala, član PEN kluba, ambasador kulture Republike Makedonije. Njegov posljednji eksperimentalni film 'Majke' iz 2011. godine predstavljen je na Panorama sekciji Berlinalea, Europsko filmsko udruženje nominiralo ga je za prestižnu nagradu Felix.



Kako ste došli na ideju o stvaranju izložbe 'Pet kapi sna'?

Sasvim spontano. Svakodnevnim fotografiranjem, a izbor i koncept potencijalne izložbe ostavio sam za kasnije. Na poziv Muzeja suvremene umjetnosti u Skopju počeo sam birati i kombinirati fotografije, kad je kustos muzeja Zoran Petrovski odvojio jednu seriju kontakt fotografija onako kako su štampane, po 36 na jednoj strani. Serija se sastojala od 4 do 5 fotografija koje sam snimio za vrijeme traženja lokacije za seriju 'The Wire' u Baltimoreu i one su, slučajno ili ne, predstavljale jednu narativnu i vizualnu cjelinu. Predstavljale su jednu novu cjelinu, novu kvalitetu – ne samo zbir od 4-5 fotografija, već jedno novo djelo, mozaik horizontalno postavljenih fotografija. Koristeći ovaj model kao okvir, krenuo sam kombinirati fotografije nastale u različitim periodima i na različitim mjestima u nizove od po pet fotografija, kreirajući na taj način nove, kompaktne cjeline s novim vizualnim i narativnim karakteristikama različitim od onih koje svaka fotografija sadrži ponaosob.

U kojem razdoblju i gdje su fotografije snimljene?

Snimane su u periodu od 1999. do 2010. za vrijeme mojih putovanja i lutanja po Africi, Aziji, Južnoj i Sjevernoj Americi i Europi, od Malija do New Yorka, od Tokija do napuštenog makedonskog Mariova.

Izložba dolazi u Zagreb iz Miyako Yoshinaga galerije u njujorškoj četvrti Chelsea. Prije toga je gostovala na GRID bijenalu fotografije u Amsterdamu te u Nacionalnoj galeriji u Sofiji, Beogradu, Novom Sadu i u Muzeju suvremene umjetnosti u Skopju.

Okušali ste se i u formi snimanja u jednom kadru. S obzirom na to da One Take Film Festival promovira kreativnost i inovativnost unutar zadanog okvira jednog kadra, također je otvoren i svim autorskim stavovima i profilima, bilo da dolaze iz filmskih krugova ili srodnih vizualnih umjetnosti. Koliko vama, kao suvremenom umjetniku, znači biti dijelom ovoga festivala?

Meni je ovakav pristup umjetnosti bliži nego crveni tepih na Croazeti ili u Hollywoodu i mainstream narativni film. Još na filmskoj akademiji u Illinoisu osvojio me eksperimentalni film i čitav svoj profesionalni i umjetnički vijek provodim između ta dva pola, pokušavajući ih ujediniti u nekim svojim djelima. I 'Prije kiše' i 'Prašina' i 'Majke' sadrže elemente eksperimentalnog, strukturalističkog pristupa narativnom filmu. Već sam na akademiji snimio nekoliko filmova koji se sastoje od jednog kadra, a čak sam snimio ili, točnije rečeno, stvorio – i jedan film bez slike. Kasnije sam pred publikom u Beogradu (gdje je film osvojio nagradu), Splitu i Brooklynu izveo film-performans 1.73 koji se sastojao od filmske trake dužine 1.73 metra, 24 blica, nastupa na sceni, projekcije eksponirane trake, upitnika o prirodi umjetnosti i o samom filmu 1.73 te distribucije dijelova eksponiranog filma (dužine od 15 cm) i upitnika prisutnoj publici. Zbog svog interesa za eksperimentalni film posebno mi je drago što mogu biti dio One Take Festivala i što mogu podržati pravu filmsku umjetnost. Žao mi je što niti jedan od mojih eksperimentalnih filmova iz tog perioda nije preživio - UPS je izgubio kopije u transportu, a negativi su nestali poslije smrti mog profesora s akademije koji ih je čuvao. Inače bismo ih mogli prikazati kao One Take Flashback.

Što je za vas suvremena umjetnost?

Teško mi je to artikulirati riječima. Djela koja te potaknu i dirnu, a koja su outliers, koja su na granici onoga što podrazumijevamo pod terminom 'umjetnost' i 'ne-umjetnosti' možda su najinteresantnija suvremena umjetnost. Tehching Hsieh je primjer toga.

Kažu da je umjetnost odraz čovjeka – umjetnika. Koliko je to istina u vašem slučaju?

Pa, i je i nije. Umjetnost jest odraz autora, ali ne u svakom smislu. Ne mora značiti da je Mozart bio veseo kad je pisao 'Malu noćnu muziku' ili 'Čarobnu frulu'. Ali umjetnost (za razliku od sintetike – Hollywooda, pop-muzike ili pulp fictiona) jest odraz istinskog interesa i umjetničke istine autora.

Vaše fotografije ne spadaju pod komercijalna djela u smislu masovne kulture kao što je film. Koliko vas to ograničava ili, baš suprotno, daje li vam slobodu u istraživanju?

To je jedan od razloga zašto radim fotografiju. Ne trebaju mi financije ni distributeri, niti moram objašnjavati što želim postići. Često ni sam ne znam za čime tragam dok to ne dobijem i to je puno lakše postići idiot fotoaparatom nego s ekipom od 200 ljudi, budžetom od 12 milijuna eura i gomilom organizacijskih problema, sujeta i tehnike. Priroda proizvodnje igranog filma najčešće iscijedi spontanost iz procesa, a upravo je spontanost jedna od karakteristika umjetnosti koja mi se sviđa.

Dobitnik ste mnogih svjetskih nagrada za film, video i TV produkciju. Objavljujete fikciju, eseje i kratke radove u brojnim svjetskim novinama. Koji medij vam najviše odgovara kao sredstvo izražavanja?

Različiti mediji za različita dijela. Najviše volim pisanje, nekako mi je najintimnije i najkomotnije, iako, moram priznati, rijetko pišem. Tu je negdje i fotografija, a to je umjetnost kojom se najviše bavim u toku posljednjih desetak godina. Film je kabast, čak i u mom slučaju, gdje su rezultati – kao, primjerice, moj posljednji film 'Majke' – na ivici ili s one strane formalnog eksperimenta. Lijepo je kada čovjek može neometano migrirati iz jednog u drugi medij.

S obzirom na to da preko 20 godina živite u Americi, osjećate li se kao ambasador Makedonije u svijetu?

Htio ja to ili ne, ja sam ambasador Makedonije u svijetu. Krenuo sam u Ameriku u dobi od 19 godina i čitav sam svoj odrasli život proveo tamo. Međutim, postoji neka potreba da se umjetnici, i ljudi uopće, svrstaju u ladice s geografskim oznakama. Moji su filmovi iz Makedonije više nego što su o Makedoniji. Drago mi je da predstavljam ono što je lijepo ili pozitivno o ili iz Makedonije, iako nisu rijetki smiješni nesporazumi kad moji dragi Makedonci traže da moji filmovi budu odraz njihovih želja i ideala o tome kako bi Makedonija trebala biti viđena 'u svijetu', a ne umjetnička djela ili odraz autorskih razmišljanja, ili čak odraz objektivnog stanja stvari.

Je li Amerika prepoznala vaše umjetničke ideje?

Ono sto stvaram poštuje se i prikazuje na svim kontinentima. Osvojio sam 40-ak međunarodnih nagrada, od Zlatnog lava u Veneciji i Indepenent Spirita u Hollywoodu, do nagrada u Brazilu, Argentini i Turskoj. Moji su filmovi svrstani u filmske enciklopedije i nastavne programe na više od stotinu svjetskih sveučilišta, o njima je objavljeno nebrojeno puno eseja, čak i nekoliko knjiga, a New York Times uključio je 'Prije kiše' na listu tisuću najboljih filmova svih vremena. I Amerika je dio tog pozitivnog feedbacka.

Ovo vam nije prvi posjet Hrvatskoj i Zagrebu. Koliko vas veseli povratak u Zagreb i poziv organizatora ONE TAKE FILM FESTIVALA da budete dio filmskog programa?

Strašno me veseli zato što volim doći u Hrvatsku, zato što je u pitanju festival eksperimentalnog filma i zato što su organizatori zaista divni. Malo smo se pomučili oko termina jer sam morao uskladiti niz obaveza u New Yorku, Moskvi (predajem na VGIK-u ove godine) i Vijetnamu (Kinoteka u Hanoiju organizira retrospektivu mojih filmova), ali uspjeli smo.