Ove godine, ZFF se održava sa smanjenim budžetom. Kako je to utjecalo na njegovu organizaciju, tj. u kojoj se mjeri to negativno, ali možda na neki gerilski način i pozitivno odrazilo na njegov ovogodišnji program?

Već drugu godinu zaredom, kao i svi ostali, imamo manji budžet. Doduše, uz veliki trud, novce iz Medije i s novim sponzorom, ogromnu financijsku rupu smo ipak malo popunili i naša publika neće osjetiti nedostatak novca. Što se tiče same organizacije, naprosto svi rade nekoliko sati dnevno više i tu i tamo osjetimo nedostatak nekolicine bitnih suradnika koje nismo mogli uzeti kako bi olakšali svakodnevni rad. Imamo manje novca za promidžbu, svaku kunu prevrćemo po 10 puta, a i nekih programskih ideja smo se morali odreći. Pred dvije godine imali smo devet programa, sad ih imamo sedam. S druge strane, iako ćemo ove godine s gostima iz upravnog odbora Europske filmske akademije, danskim filmašima, redateljima koji dolaze razgovarati o filmskom omnibusu posvećenom Mariboru, imati puno više gostiju nego lani, morali smo procjenjivati možemo li goste iz neke daleke zemlje koji dolaze, npr., s kratkim filmom, pozvati, platiti im zrakoplovnu kartu itd. Ali, kao što sam već napomenuo, gotovo sam siguran da publika ZFF-a neće ostati uskraćena.

Koji su uopće najveći aduti ovogodišnjeg programa?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje. Čini mi se da je svaki film koji prikazujemo as iz rukava. Različiti gledatelji na pojedine filmove će različito reagirati.

Kakvi su kriteriji selekcije ZFF-a i tko se i kako zapravo brine o tome koji će se filmovi naći u programu?

Kad govorimo o Glavnom programu, to je proces koji traje punu godinu. S jedne strane, postoji prijavnica preko koje se zainteresirani autori prijavljuju i šalju svoje radove, a s druge strane naša programska koordinatorica Selma Mehadžić zajedno s nama prati što se događa na filmskoj sceni novih autora i poziva određene filmove. U tome nam pomažu i naši umjetnički savjetnici Mike Downey i Martin Schweighofer. Kako filmovi pristižu u Zagreb (a to je brojka od gotovo šestotinjak filmova u svim kategorijama), tako ih predselektori gledaju i izdvajaju ono što im se čini zanimljivo. Za igrani program to čini naš selektor Kockica, Vlado Gojun, kojem se za kratke filmove ove godine priključila Hana Veček, a za dokumentarni to radi Oliver Sertić koji usput obilazi i neke festivale dokumentarnog filma. Kad se ta brojka smanji, filmovi prelaze k meni i onda ja danima sjedim i gledam ih.

Na kraju, uz savjete gore spomenutih zaključujemo program. Kriteriji o kvaliteti su vrlo subjektivni, ali pazimo i na to da imamo filmove iz različitih kinematografija i različitih senzibiliteta. Kako nagrađujemo filmaše za njihov prvi ili drugi uradak, autori čije smo prvi film već prikazali uvijek imaju i neku malu prednost pri odabiru. To je što se Glavnog programa tiče. Za program Velikih 5 zadužena je producentica festivala Lana Ujdur. Bibijadu od početka vodi Marija Ratković. Program Moj prvi film je u ingerenciji Nenada Polimca, a Daniel Rafaelić zadužen je za posebne programe edukativnog karaktera koji većinom imaju kinotečni status.

Recept koji ste stvorili s Motovunom, a dijelom ga prenijeli (posebno u ranija izdanja) na ZFF, jest filmski festival čiji je tzv. popratni program važan koliko i filmski. Koliko se od te filozofije zadržalo i danas te kako komentirate kritike onih koji smatraju da je žalosno da filmske projekcije danas trebaju popratne partije da bi privukle publiku?

Mislim da je to potpuno normalno i da ništa nije žalosno u trenutku kada publika samo u Zagrebu ima blizu 50 ekrana i kada se gotovo svaki film može skinuti s interneta. Mi s preseljenjem u centar grada imamo partije raspoređene po raznim klubovima, a i u kinu Europa se svaku noć nešto događa. To nam nije primarno, nikada nije ni bilo, ali je sastavni dio festivala. Također, čini mi se da je publici ipak važnije da u silnoj ponudi prate selekciju kojoj su do sada vjerovali, ali isto tako da i uživo sretnu autore pojedinog filma na projekcijama koje posjećuju.

Je li razlog takve situacije taj što najbolju festivalsku publiku ipak čine studenti? Ili je presudno to što danas, kao što ste spomenuli, u doba personaliziranih iskustava, kućnih kina i torrenta, plaćanje kolektivnog iskustva gledanja filma u kinu (filma koji nije 3-D megablockbuster za tinejdžere u multipleksu), moguće ostvariti samo ako se uvijek nudi 'i nešto više'?

Ponosni smo na činjenicu da naša publika ne samo studentska, već u kina dovodimo i klince svih uzrasta, ali i stariju populaciju od srednjih pa do malo poznijih godina. Princip koji je uveo Hollywood osamdesetih i počeo raditi većinu filmova za tinejdžere osjeti se debelo i kod nas u svakodnevnoj distribuciji, tako da su festivali sa svojim programom, a i izvanprogramskim događanjima, jedina mala alternativa poimanju filma isključivo kroz prizmu kokica i zabave.

Ono što je također zamjetno na ZFF-u jest izostanak tzv. slavnih lica s glumačke A-liste. Kroz godine su se širili razni tračevi, poput onog o dolasku Georgea Clooneyja i sl., ali nikada to niti išta slično nismo doživjeli. Je li Sarajevo zapravo preotelo regionalni primat za bookinge holivudskih imena ili ZFF zapravo nikada i nije bio (niti će biti) koncipiran kao 'red carpet event'?

Ne sjećam se iskreno kada nam je trebao doći George Clooney... (smijeh) Vjerujem da bi puno gledateljica (i gledatelja) bilo jako sretno da se to trebalo dogoditi i da se dogodilo, no od prvog festivala najavili smo da ne idemo u tom pravcu. Ima nekoliko razloga za to. Kao prvo, naš koncept nagrađivanja prvog ili drugog filma je stvar od koje ne odustajemo. Mi predstavljamo nove autore koji se uhvate u koštac s režiranjem filma. Drugo, takvo jedno jako ime bi 'pojela' prisustnost svih ostalih naših gostiju koji su došli sa svojim filmom. Treće, iako nam odgovara pozornost svih medija i dalje nam više znači pojaviti se na stranicama kulture nego šoua. Četvrto, i kad bi željeli, za organiziranje red carpet eventa nemamo dovoljno sredstava u našem skromnom budgetu te na kraju, ako bi to učinili jedne godine, publika bi svake naredne isto očekivala i festival se ne bi procjenjivao po kvaliteti programa, već po tome tko je od poznatih došao. Sarajevo Film Festival je potpuno druga priča i u konceptu i po višestruko većem budžetu u zemlji u kojoj postoji tek nekolicina filmskih festivala, za razliku od Hrvatske.

Istina, Hrvatska je postala mala zemlja za velike filmske festivale. Koliko je ta inflacija filmskih festivala dobra, a koliko loša i što je zapravo pravi uzrok za njihov tako veliki broj?

Kako je moja kolegica Olinka Vištica) svojedobno izjavila, a ja se u potpunosti slažem s tim, svašta se danas naziva festivalom. Mislim da je ta poplava festivala krenula nakon motovunskog uspjeha. Osobno nemam ništa protiv da se takve manifestacije održavaju. I kazališnih festivala ima gomila. Čim postoji konkurencija, mislim da se organizatori moraju više truditi da bi zadovoljili potencijalnu publiku. Ako lokalna zajednica i sponzori imaju sredstva i potrebu za podrškom nekoj filmskoj manifestaciji, zašto ne. Jedino se još na nivou krovne filmske institucije HAVC-a moraju jasno utvrditi kriteriji financijske podrške festivalima, kako bi oni festivali koji su se izdvojili svojom kvalitetom i kvantitetom programa, značaju za hrvatski film i sl. mogli još više širiti i napredovati.

Hoće li trenutna kriza i smanjenja izdvajanja za kulturu možda, ako ne ove, onda iduće godine, smanjiti njihov broj, ali i ambicije mnogih?

Čini mi se da se to već osjeti. O tuđim ambicijama ne mogu govoriti. Samo znam da smo Hrvoje Laurenta, kao izvršni direktor festivala, cijela ekipa i ja spremni raditi ovaj posao još puno godina.

Kad vas netko izvana pita koja je, u toj hrvatskoj šumi festivala, najveća značajka ZFF-a (osim što je riječ o glavnom filmskom festivalu hrvatske metropole) i koja je njegova pozicija u odnosu na Ljubljanu i Sarajevo, što mu odgovorite?

Nakon Pule koja traje dulje, ima trostruko veći budžet i deset puta više mjesta za gledatelje, ZFF je najposjećeniji filmski festival u Hrvatskoj. Kroz program Kockice promoviramo hrvatsku kinematografiju, a u posljednje dvije, tri godine dovođenjem značajnih gostiju i inozemnih manifestacija promoviramo hrvatski film s jedne strane, a s druge našu publiku – filmoljupce i filmske profesionalce – upoznajemo s djelovanjima inozemne filmske zajednice. Uz dužno poštovanje prema festivalu u Ljubljani, on ne funkcionira ni blizu kao ZFF, a o Sarajevu sam već pričao.