Rekli ste da vam je Ane iz serije 'Kud puklo da puklo' puno bliža nego vamp žene koje ste prije glumili. Po čemu ste bliski s tom ulogom?
Ane Jelaska lik je za poželjeti glumiti. Otvorena, britka i brza. S druge strane topla i emotivna, nadasve brižna prema svom djetetu, spremna braniti svoju i čast svoje obitelji do kraja. Ima u tome i komičnih elemenata jer metode kojima to radi nisu uvijek prihvatljive okolini i pomalo su neprilagođene. Ane vadi pušku za svaki krivi potez usmjeren na svoju kćerku. Kad govorimo o bliskosti s licem koje tumačim, nikako ne mogu reci da i sama vadim pušku kad god me netko krivo pogleda. Ani sam udahnula dio svog života, družile smo se osam mjeseci i naravno da smo postale bliske. To je tako s likovima. Teško mi je govoriti o istim osobinama nje i mene, ali istina je da mi je draže i izazovnije glumiti jedan takav karakter s kojim uvijek znate na čemu ste nego, kako ste rekli, vamp žene. Osim toga, kad god se glumi na dijalektu, lice postaje stvarnije i životnije.

S kim ste se na snimanju najbolje zabavljali? Je li bilo kakvih anegdota?
Sa svima sam se dobro družila, koliko smo mogli zbog vremenskih ograničenja snimanja. Naravno da sam iz tog razloga najviše vremena provodila s glumcima s kojima sam imala i najviše posla. To su u prvom redu Milan Štrljić, kojeg sam nazivala i svojim mentorom, u šali, ali mislila sam ozbiljno, zatim Ecija Ojdanić, koju i privatno volim. Tu su još i Krivokapić, Žarko Radić i moja draga filmska kćerka Jagoda Kumrić. Ne bih voljela nikoga izostaviti, cijela ekipa je sjajna, od Sanje Vejnović, Nikolić Suzane, Tijane, Asima, zatim divni Stjepan Perić, Željko Pervan... Sjajna ekipa bila je na okupu. Glumci su samo dio tima, režiseri, pisci, snimatelji, tehnika, rasvjeta, rekvizita, sve su to sektori s puno ljudi koji su svakodnevno tu i neizostavno se dogode prijateljstva i izvan ovog uskog kruga bliskih kolega.

Koji likovi su od vas bili privatno najdalji, a s kojima ste se najviše mučili?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Sa svakim likom se glumac pomuči u procesu rada i nikad ne znaš kako će nešto na kraju ispasti. Nekad ti se čini da ništa ne možeš, radiš i radiš i čini se kao da se ne mičeš s mrtve točke, i onda se samo najednom sve otvori i kreneš. To je s umjetnošću tako, ali poštenim radom na ulozi rezultat ne izostaje. Važno je osjećati se dobro u svojoj koži dok glumiš.

Postoji li uloga kakvu biste odmah odbili? Ima li neki lik koji nikada ne biste željeli igrati ili je baš svaka uloga izazov?
Jednom sam bila u prilici da sam odbila ulogu. Smatrala sam neprimjerenim da igram ponuđeno. Ne bih rekla da je sve izazov, ne mogu zamisliti da igram Ofeliju, iako sad ni ne bi dobila takvu ponudu. Možda u nekom totalnom alternativnom teatru, he he.

Tko bi vam bio idealan partner na sceni?
Puno je dobrih glumaca i volim glumce. S partnerima se povežete na jedan poseban način; dok ste u procesu rada teško je odijeliti posao od privatnog. Mislim na scene, mislim na te rečenice, na partnere i kad nismo skupa. Puno mi znači dobar odnos s partnerima, bilo muškim, bilo ženskim. Lijepo je kad i nakon dosta odigranih predstava uočite neku novu osobinu kod čovjeka, glumca i tad znam da kroz posao i život sazrijevamo, rastemo.

Barbara voli glumiti u predstavi 'Harem'

Što su vam donijele 40-e?
Sve su godine lijepe na svoj način, to mislim sada u 40-ima. Dobro se osjećam u svom tijelu, no što bi to značilo da se ne osjećam dobro i sa svojim nevidljivim tijelom, duhom, dušom. Ništa, naravno. Jedno bez drugog ne ide. Mentalna higijena i higijena duše nam treba nasušno. Bez toga ne bih preživjela. Četrdesete su mi donijele, u velikom dijelu, svijest o zahvalnosti na svemu što imam, znam, osjećam, proživljavam, ali i na onome sto nemam. Donijela su mi i svijest o tome da se ništa nije i ne događa bez razloga. Donijele su mi veći mir nego što sam imala jer sam svjesnija da malo toga izvan sebe mogu mijenjati i da sve postaje čarobnije kada sebe mijenjam. Više uživam u sebi, životu, ljudima, prirodi.

Kako održavate svoj uvijek svjež izgled? Postoje li neki posebni tretmani za to?
Kako održavam izgled? Uh. Mislim da ipak mogu zahvaliti genima, jedan dio. Nisam sklona debljanju i moram reci da sam s te strane sretnica. Ipak, priznajem da se i trudim. Koliko god mogu, pazim što jedem i redovito vježbam. Trenutno odlazim u teretanu, a kada sam slobodna, u šetnju u planine. To je jedan od boljih načina održavanja ravnoteže duha i tijela. Ipak, imam još jednu tajnu za otkriti. Za izgled lica zahvaljujem studiju Močinić u koji odlazim manje-više redovito na tretmane i masažu lica.

Koliko je moguće ostati u dobrim odnosima s bivšim partnerom?
Nekome je to moguće, nekome nije. Ne postoji recept. Ako bivši partneri imaju djecu, bitno je da je dijete njihova zajednička tema. To bi moglo biti dovoljno za novi oblik odnosa. Djeca ne smiju osjetiti nedostatak jednog roditelja.

Što mislite, zašto su ljudi prije uspijevali ostati zajedno cijeli život?
Ovo pitanje traži veliki angažman i rasprave, statistiku, pa preskačem jer zapravo ne znam što bih tu rekla.

Kako vi gledate na brak? Vidite li se ponovo jednog dana u njemu?
Brak je zajednica dvoje ljudi koja treba biti protkana povjerenjem, ljubavlju, uvažavanjem, prijateljstvom, empatijom. Brak je složena tema. Ako izostanu elementi koje sam navela, to onda nije ta zajednica. Ja vjerujem u brak, ali se više ne vidim u njemu.

Može li čovjek učiti iz tuđih grešaka ili ih pak mora osjetiti na svojoj koži?
Itekako može učiti od tuđih grešaka, ali to nažalost ne radimo. Ili radimo rijetko. Bilo bi sjajno imati tu vrstu inteligencije ili straha da se ne upuštamo u nešto sto znamo da bi moglo kobno završiti. S druge strane čemu život ako ga ne primimo kao izazov u kojem itekako mogu i uživati. Jer što su to uopće greške i jesu li greške? Ma sve je dobro!

Tko vam je sličniji od sinova?
Hm, to je teško pitanje, jer voljela bih da moji sinovi budu svoji u punom smislu te riječi, da misle svojom glavom, a ne da su kopije svojih roditelja. Bitno mi je da im usadim neke životne vrijednosti kao sto su bitnost ljubavi, empatije, njegovanja prijateljstva, pronalaženje ljepote u svakodnevici... ali kako to napraviti ako i sami to ne živimo. Djeca nas kušaju u svakom trenutku, ispituju granice. S djecom se neprestano treba apdejtati i raditi na sebi ako želimo biti dobar model. Ako pak moram doslovno odgovoriti, onda mi se ponekad čini da je to stariji koji mi je sličniji, a onda opet u nekom trenutku da je to mlađi. Ne znam... (smijeh)

Jeste li stroga mama? Što vas najčešće može izbaciti iz takta?
Da sam barem još stroža a pravednija... Oni me nikad ne izbace iz takta. Ja sam ta koja samu sebe mogu izbaciti iz takta. To nema veze s njima.

Kakav odnos imate sa svojim sinovima?
Mislim da smo u jako dobrim odnosima, volimo se. Mislim da je to najvažnije. Jako ih volim. Mogu reći kako mi je neka misao vodilja u odgoju djece jedan citat iz Jyotisha (vedske mudrosti) koji kaže kako je najbolji princip odgoja i odnosa prema djeci, i ne samo prema djeci, taj da im se obraćamo kao gostima, to jest pružamo im pažnju, uvažavamo njihovu slobodu izbora, a pritom ne dopuštamo da nam se popnu na glavu. Odnos treba graditi prema analogiji da smo i sami tek gosti na ovom svijetu. Ako prihvaćamo pravila igre i ako ne idemo u krajnosti, moći ćemo birati sve što na svijetu postoji.