Nekoliko godina bili ste omiljeni junak svake domaće sapunice ili serije, likovi koje ste odglumili s lakoćom su pronalazili put do gledatelja. Posljednjih mjeseci nema vas u gužvi glumačke arene.

Zasitio sam se, a i publika je bila zasićena mnome. Bilo je krajnje vrijeme da se malo maknem. Posljednje projekte radio sam na škrge, a to je u ovom poslu opasno. Jedan od važnih faktora za bavljenje glumom je ljubav prema njoj. No kad paralelno gurate mašinu, kao što su televizija i kazalište, postane neizdrživo. Jedno vrijeme bio sam zadovoljan i na adrenalinu odrađivao sve obveze, ali ljudsko tijelo ima svoje granice. Postao sam psihički i fizički iscrpljen. Ne možeš samo glumiti, moraš i živjeti. Mislim da sam napravio pametnu stvar i priuštio si nešto što nisam još od srednje škole, odmor od tri mjeseca na moru. Odlučio sam se na ono čega sam se cijelo vrijeme bojao – predah i odmak od svega. Uvijek sam si govorio 'moraš raditi, moraš'. Ali shvatio sam da postoji velika opasnost ne potegneš li katkad kočnicu. Pa sam je potegao i sad napokon živim onako kako mi odgovara. Sretan sam.

Na premijeri predstave 'Miris lovine' prošlog vikenda u Vidri, u društvu kolega Barbare Nole i Antonija Franića

Jeste li napokon pronašli svoj mir? Pitanje se nameće samo, nakon toliko turbulencija u vašem životu.

Mislim da nisam. Što ću, takvim sam stvoren. Našao sam neki životni tempo koji mi jako odgovara i koji je zdrav. Nakon 12 godina, od prošle godine nisam više slobodnjak i dio sam angažmana Komedije. Trebala mi je nekakva sigurnost i baza jer biti slobodnjakom stalna je borba. Vratila mi se napokon i strast za glumom te kazalištem koje mi je donedavno bilo samo služba i posao.

Veliki je entuzijazam u vama zbog nove predstave 'Bljesak zlatnog zuba', po odličnom tekstu Mate Matišića čija je premijera 30. listopada u Komediji?

Uživam, baš uživam. Mate je taj bezvremenski tekst napisao s 18 godina. Meni su te rečenice stvorene za enciklopediju. Za mene i kolege ta je predstava veliki dobitak. Svi smo se u ansamblu nadopunili, sve se poklopilo. Jako sam uzbuđen, kao student pred prvom premijerom.

Filip i Vanda Winter u sceni iz predstave 'Bljesak zlatnog zuba'



Kad ste posljednji put osjetili to uzbuđenje i nadahnuće u poslu kojim se bavite?

Ima nekoliko godina, priznajem. Kad živite u petoj brzini, ni ne stignete to osjetiti. Moj je dan prije ljudima bio nezamisliv. Po mene bi kombi došao u pet ujutro, snimao bih do devet, kazališna proba bila je u deset. Vraćao bih se na snimanje do šest. A onda navečer opet predstava. Kad ti se zaredaju takvi dani, postaneš lud. Iskreno, imao sam PTSP od tog ludog ritma, tijelo i psiha još osjećaju posljedice, ali znate onu – iz svega izlazimo još jači.

Jedan ste od rijetkih hrvatskih glumaca koji ima svoj identitet, hoću reći - ta odlučnost, bunt i srast s kojima ulazite u svaku ulogu uvijek su pogodak kod publike. I unatoč svemu tome, još se nije dogodila neka dobra filmska uloga.

Eh da, mogla mi se dogoditi odlična glavna filmska uloga u filmu koji je kasnije osvojio brojne nagrade, ali već sam bio potpisao ugovor za seriju i nisam mogao prihvatiti ponudu. O kojem se filmu radi nikad nisam otkrio, a neću ni sad. No, bit će vremena za film. Mislim da sam tek sad dovoljno sazrio za prave uloge zrelih muškaraca. Sad igra tek počinje. A što se te moje spone s publikom tiče, drago mi je uvijek čuti da ona postoji. U mojem slučaju, ako nema iskrenosti, strasti i želje kad pristupate nekom poslu, nema smisla onda se time baviti. Ja sam jedan veliki romantik i zanesenjak. Dajem se potpuno, trudim se, sagledavam sve mogućnosti da taj lik bude intrigantan. I to dođe do publike. A bez nje ne bi bilo ni mene, zato sam joj vječno zahvalan.

Svemu u životu pristupate tako strastveno?
Ja sam Ovan u horoskopu, volim glavom kroz zid, samo što se katkad o taj zid pošteno udarim. Što sam stariji, sve se teže oporavljam od udaraca. Pokušam u životu taktizirati, samo slabo mi to ide. Mjera i strpljenje nisu na listi mojih vrlina. Ima onaj vic kad Ovan kaže Bogu: 'Bože, molim te, daj mi samo malo strpljenja. Odmah.'

U društvu kolega Ivana Hercega i Jelene Veljače s kojom ga veže kratka romansa

Od koga ste naslijedili taj gard, dominantni karakter. Uvijek ste na nekoj distanci?

Od tate ne sigurno, on je jedan pristupačan i mudar gospodin. Bit će da je od mame Dubravke, mama je zmaj. Predaje povijest umjetnosti u srednjoj Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Mnogo sam toga naslijedio od nje.

A što je osmogodišnji Jan naslijedio od vas?

Kad mu postaviš pitanje, a on kaže: 'aaa' i ignorira te. Iščuđavao sam se tome i izluđivao, dok mi mama nije rekla: 'pa ti tu stvar radiš cijeli život'. I tako, zna biti zanimljivo... Kako stvari stoje, možda će od mene naslijediti i ljubav prema kazalištu. Ima manju ulogu u predstavi 'Bljesak zlatnog zuba'. Jan igra ulogu koju je kao dijete 1986. igrao Živko Anočić. Tu smo trebali dječaka, rekli su: 'ti imaš malog, hajde ga donesi na probu pa ćemo vidjeti kako ide'. Dosad mu je išlo super, cijeli taj proces stvaranja predstave vrlo mu je fascinantan.

Tata i sin uvijek se dobro razumiju

Ima li tremu?

Nema, zasad. Ali počeo me zapitkivati kako će to izgledati kad dođe publika. Vrlo je sretan i važan kad dođe ovamo, već ima svoje omiljene scene. Raduje se i stanci za ručak, na meniju je hamburger pa je užitak dvostruko veći. I tako, lijepo nam je zajedno.

Osmogodišnji Jan Juričić na generalnoj probi 'Bljesak zlatnog zuba' s ocem Filipom

Kad se kao osoba usporedite sada i prije osam godina kad ste postali otac, koje su ključne razlike?

Kad postanete otac, mijenjate se htjeli vi to ili ne. Ima tu i suza, muke, veselja, ali to je najvažnija stvar u životu, što bi drugo moglo biti veće od toga? Jan je postao dio mene, zauvijek. To je ljepota ovih osam godina, to je moje sazrijevanje, guranje naprijed, a ne natrag.

Koje ste životno razdoblje zapečatili kao najteže?

Bilo ih je kod mene, a na žalost možda će ih i biti. Uvijek je postojao neki okidač: raspadne ti se nešto što si godinama stvarao, gluma ti postane teret i odrađivanje. Bilo lijepo ili loše, uvijek pomislim da će trajati zauvijek, ali nije jer to je život, ništa ne traje vječno.

Osoba koja s vama već godinama dijeli dobro i zlo vaš je najbolji prijatelj Amar Bukvić. Što vas je spojilo?

Kao djeca, živjeli smo u istom kvartu, u Vrbanima. Tamo su živjeli Boris Buzančić, Inge Appelt, Amar Bukvić, moj stari. Danas se samo vidimo na predstavi 'Kako misliš, mene nema', to nam je prilika za razgovor jer otkad mu se rodio sin, samo je na njega usredotočen. Amar i ja smo kliknuli, na sceni i privatno. Samo on najbolje razumije moj humor. Naš treći mušketir je Ivan Glowatsky.

Ima li neki glumački veteran, osim vašeg oca, koji je utjecao na vaš rad i za njega vas veže posebno prijateljstvo?

S mnogo sam se glumaca družio tijekom godina, osobito sam vezan za sve ljude ansambla Komedija i zahvalan sam što sam dio te ekipe. Uz mojeg oca, izdvojio bih mojeg profesora s Akademije i sadašnjeg barda Damira Lončara s kojim sam najpovezaniji, iako baš i ne kuži moj smisao za humor.

Amar Bukvić i Filip Juričić s redateljicom Ivicom Boban na proslavi 300-te izvedbe predstave 'Kako misliš, mene nema'

Imate li najbolju prijateljicu?

Kako ne, moja susjeda kojoj sam vjenčani kum. Znamo se od malih nogu, ja sam dio njezine obitelji, uz mene je kad je najbolje i najgore.

Svaka žena s kojom ste bili obilježila je jedan dio vašeg života. Što ste naučili o njima u ovih deset godina?

Svašta i ništa. Taman kad misliš da nešto znaš, vidiš kako u biti ništa ne znaš. Žena - vječna tema.

Jeste li napokon pronašli onu koja vas razumije?

Ne znam ni sam.

Lijepa Korčulanka Antonija Bojanić nova je Filipova ljubav koja zasad funkcionira na daljinu

Čemu se veselite kad siđete s pozornice?

Veselim se svojem danu u kojem mogu mnogo toga, a prije nisam mogao ništa. Volim doći kući, nešto ukusno pojesti i obvezno malo leći. Rekao sam da ću otvoriti restoran u kojem će biti krevet da gosti mogu nakon jela malo prileći. Kad imam vremena, odem na Dolac, nakrcam se hrane, kuham grah i poriluk, rezuckam, uživam. Volim i nogomet, nedavno sam kupio i motocikl. Volim i svoje prijatelje, kad me uhvati mladalački tip druženja u kojem zujimo naokolo. Volim s tatom otići u vikendicu, saditi voćke, šetnje sa sinom. Ispunjen mi je danas život i baš sam sretan. Prije mi je cijeli dan bio programiran, bez slobodnog vremena. Kad sam ga dobio, nisam u početku znao što bih s njim.

Što tata Pero kaže na ovu vašu blaženu fazu?

Ma ništa, uvijek pametuje. Jako je mudar i uvijek na oprezu. Znam mu reći kako sam mu dosta muke donio u životu. On samo odmahne rukom i kaže:'Ma nije. Pa to ti je tako, to ti je život.' Vrlo je zadovoljan svojom djecom, mnome i mojom sestrom. Jako je dobar s malom djecom, za svoje unuke on je sad kralj. Kroz moj pubertet bilo nam je nešto teže, teško je to podnosio. Tad smo se razilazili i nismo baš prijateljevali. Kad sam upisao Akademiju, stvari su se poboljšale. Vrlo smo različiti, ali uvijek ga slušam. Nekad me to živcira, imam 34 godine i želim po svom.

Tata je moj najbolji životni savjetnik, kaže Filip

A koji je to vaš način?

Ima trenutaka kad pomislim - sve je na svom mjestu, baš je dobro biti ja. Nekad nikako nije dobro biti ja, ne bih to nikom poželio. Kad god sam rekao - to je to, onda sam morao sve porušiti. Život je sklon kaosu. Podnosim kolotečinu, ali treba biti jako dobra. U biti, moji najljepši trenuci u životu nikad nisu bili vezani uz novac. Naravno, lijepo je odsjesti u nekom skupom hotelu, voziti se u dobrom autu. Volim to i ne bježim od toga pa mi mama zna reći da sam se rodio kao snob. Ali ono najljepše nije se dogodilo u nekom luksuzu i privilegijama, već u nekim svakodnevnim životnim trenucima koji te iznenade svojom ljepotom. Život je tu da bih uživao, a ne samo živio ga.