Sedam godina bilo im je potrebno da iziđu iz podruma (pripremali su se za svoj uzlet, izjavili su - cijeli život), a danas teško da koji ljubitelj dobre domaće glazbe nije čuo za mladu grupu Silente.Otkako su radijske top ljestvice zauzeli singlom 'Terca za tišinu' te pjesmom 'Još jednom', nisu prestali osvajati publiku.

Tekstovi su vam dosta seriozni (s obzirom na mladost); nisu površni kao kod nekih drugih izvođača. Otkud inspiracija za njih - iz svakodnevnog života/situacija, književnosti, glazbe ili...?
Prvi album 'Lovac na čudesa' ima ozbiljnih tekstova i ozbiljnih motiva. Drugi album 'Neće rijeka zrakom teći' nije toliko težak, iskreniji je i osobniji. Prvi se bavi svijetom, nebom, smrti, vremenom itd., a drugome je u središtu samo jedna stvar - srce. Srce na papiru. Mislim da mi je to, kao tekstopiscu, prvi i posljednji put da to radim i mislim da je bila pogreška tako ga napisati. Vjerojatno se ljudi ne zamaraju toliko time i znam da sam budala ako mislim da netko iz našeg rada treba izvući nešto drugo osim zabave, ali meni to previše znači da bi bilo tako otvoreno i dostupno svima za sve i svašta. Inspiracije su osjećaji koje pokušavam objasniti, bilo sebi, bilo drugome. Mislim da nikad nismo napisali pjesmu prema konkretnom događaju ili situaciji.

Kako vaši roditelji gledaju na ovu vašu glazbenu avanturu?
Ovo nije avantura. Ako je, onda je životna, nikako glazbena - mi se ne zajebavamo. Možda je ono što izlazi iz našeg rada razonoda, ali ono što unosimo u njega nešto je drugo. Ne predstavlja nam ovo mali izlet iz stvarnog svijeta. Ovo je svijet u kojem smo živjeli prije uspjeha i u kojem ćemo živjeti poslije uspjeha. Jedino se mijenja broj očiju i jezika uperenih u nas, ali to ionako nema veze s nama. Naši roditelji to razumiju, oni su nas takvima i napravili, a jednaka su podrška bili uvijek i u svemu, bez obzira na Silente.
 
Jedna od vaših najvećih obožavateljica književnica je Julijana Matanović. Našli ste se i u njezinoj novoj knjizi. Koliko vam to znači?
Znači mi puno što smo se našli u njezinoj knjizi, ali mi više znači što smo se našli u njezinom životu. Julijana Matanović moja je profesorica s fakulteta i mentorica. Ona je velika umjetnica i velika osoba. Nemam dovoljan broj ni jačinu riječi da opišem to čudo.

Mnogo vremena provodite zajedno - dolazi li do svađa i tko u bendu najprije popusti?
Kad se uspjeh upleo u priču, upleo se i stres. Nema svađa, ali ima pucanja. Zdrobi te trenutak, raspoloženje ti se promijeni i ne možeš se obraniti. Kad sve uzmeš u obzir, mislim da smo ipak ok ekipa i da se dobro držimo. Prijatelji smo i stalo nam je jedan do drugoga.

U kojim vas dijelovima Hrvatske publika najbolje prihvaća?
U Istri smo jaki, a sviđa nam se kako ljudi gore žive i organiziraju koncerte. Prva jaka fanovska baza stvorila se u Šibeniku, kasnije su došle i druge. U Slavoniji smo rijetko pa ljudi ne propuštaju prilike. U Osijeku je bio najveći red za koncert koji smo dosad vidjeli. Zagreb je scena za sebe i pruža nam priliku za najveće svirke te nas još uvijek zna šokirati broj ljudi koji se nalazi pred nama. Takav će biti i ovaj koncert u Domu sportova 20. veljače. To se događa svega jednom u nekoliko godina i dolazi ekipa iz cijele regije da vidi svoj bend na velikoj pozornici.

Kad smo kod publike, imate impozantnu bazu obožavatelja, na čemu vam mogu zavidjeti i mnogo starije, poznatije kolege sa scene. Je li to zbog vaše mladosti, iskrenosti u pjesmama...?
Imamo sjajne fanove i veoma smo ih zahvalni. Postoji čak grupa na Facebooku, a oni sebe zovu Lovci na čudesa. To je sve bolje organizirana ekipa koja nas prati iz koncerta u koncert - razmjenjuju slike, snimke, izrađuju razne stvarčice na temu Silentea itd. Oni su vjerojatno razlog zašto osvojimo svaku nagradu za koju publika ima priliku glasati. Ne razumijem ja to, ne znam zašto im to toliko znači i ne znam kako se do toga dođe, ali sretni smo što je tako. Što da kažemo tim ljudima - oni nas vide boljima nego što jesmo. No ne vole nas svi iz istih razloga. Neki promaše poantu miljama, a neki te na trenutke toliko dobro skuže da se prepadneš. Trudimo se stvoriti stalne, prave fanove, a ne prolaznu publiku. Komuniciramo s njima i osobno smo ih jako puno upoznali. Ne volimo ekipu koja dođe na koncert čuti 'Tercu' i poći doma. Pokušavamo privući fanove benda, a ne fanove pojedinih pjesama.

Veliku podršku imate od Nikše Bratoša te Dejana Aćimovića, a oni vas hvale gdje god stignu. Kako je došlo do suradnje s njima?
Tražili smo nekoga da nam snimi spot i svoje uratke poslali na više adresa jer smo imali te pjesme godinama prije. Dejan je bio jedan od redatelja koji je pristao poslušati pjesmu za koju smo htjeli snimiti spot. Pjesma je bila 'Terca na tišinu', a nakon toga smo s njim snimili još dva spota i postali veliki frendovi. On je sjajan lik i još sjajniji umjetnik. Vjerujem, da njega nije bilo, Silente ne bi sad nastupao u Domu sportova. Sve je išlo preko njega jer mi nikoga u tom svijetu nismo poznavali. I još uvijek ne poznajemo jer živimo u Dubrovniku i ne družimo se baš u tim krugovima. On je kontaktirao i s Bratošem, a njemu se materijal jako svidio i brzo smo uletjeli u studio.

Kako se nosite s medijskom eksponiranošću, ali i kritikama?
Pa nismo mi baš medijski eksponirani da bismo se morali nositi s time. Recimo, dođemo na neki festival, osvojimo sve nagrade, a sve kamere su uperene u razne medijske ličnosti i njihove odjevne kombinacije, nas rijetko tko upita nešto. Tako je i s Porinom i drugim priznanjima. Što je nama i ok, jer smo prilično sramežljivi uživo i ne vjerujemo da imamo puno toga reći izvan pjesama koje pjevamo. Prvi album nam je izašao prije dvije godine, a sad organiziramo koncert kakav imaju bendovi nakon desetljeća rada ili više. U svojim smo dvadesetim godinama, a svi živimo isključivo od svojih koncerata te sviramo isključivo pjesme koje smo sami napisali. Zato kažem - možda se ljudima čini da smo eksponirani, ali s obzirom na to što radimo i kako radimo, prije bi se moglo reći da smo premalo eksponirani. Ne tužim se, nama je ovako dobro, samo odgovaram na pitanje. S kritikom se loše nosimo do te mjere da smo prestali čitati. Baš smo loši. Ali nema veze, nije život što i poljem proći.

Koliko često imate probe i što radite kada ne radite?
Rekao bih svaki drugi dan, ali to ovisi o tome koliko imamo koncerata. Više koncerata - manje proba. Kad ne vježbamo stare pjesme, pišemo nove. Imamo svoje obitelji, prijatelje, družimo se s njima. Netko trenira nešto, ide se na jogu, na ples, igramo videoigre, gledamo 'South park'. I tako, ima svega.