Većina romantičnih komedija u svojim temeljima zapravo ima klasičan 'screwball' obrazac o dvoje ljudi čije se ljubavno prožimanje na početku filma doima nemogućim. I dok američki scenaristi godinama muku muče osmisliti likove i situacije antipodnih osobnih i društvenih preferenci, iz perspektive hrvatske kinematografije sve se čini jednostavnijim
Promotrimo predljubavno ozračje u filmu 'Sonja i bik', debitantskom dugometražnom ostvarenju cijenjene dokumentaristice Vlatke Vorkapić.
Ante (Goran Bogdan) je dijete Dalmatinske zagore, spretni manipulator u prodaji osiguranja, jednostavna osoba čiji otac (Ivo Gregurević) organizira tradicionalne borbe bikova. Sonja (Judita Franković) je Zagrepčanka, vegetarijanka i aktivistica za prava životinja kojoj je dečka preotela vrckava trendeseterica (Csilla Barath Bastaić).
Društvo iz Dalmatinske zagore iz oklade želi Sonju suočiti s bikom, a posrednik bi trebao biti blagoglagoljivi Ante. Zvuči stereotipno? Stereotipno i jest, no znana je stvar kako zaživljavanje stereotipa na filmu zavisi od njihove pravilne ili nepravilne upotrebe.
A Vlatka Vorkapić stereotipe je upotrijebila itekako funkcionalno i na razini osnovne ljubavne priče i na razini društvenoga i (para)političkog konteksta filma. Pritom, drugi se dio filma, kad se junaci iz dalmatinskoga krša vrate u Zagreb, čini dojmljivijim, s nizom izraženih redateljsko-scenarističkih detalja, kako u ljubavnoj priči, tako i u oslikavanju vinjeta razbarušene metropole.
'Sonja i bik' posjeduje jednu ogromnu vrlinu koja baš i ne krasi hrvatske filmove – osmišljen je i realiziran krjanje nepretenciozno, što ga ponekad i sunovraćuje u igranje na prvu komedijašku loptu, ali ga ni tada ne čini nepodnošljivim.
Bolji početak nacionalnog segmenta Pule, zahvaljujući Vlatki Vorkapić i njezinoj ekipi, nismo mogli poželjeti, a uz adekvatnu promociju nadamo se i kino-hitu.
