'U svakom slučaju, Laurence', dobitnik nagrade za najbolju glumicu na filmskom festivalu u Cannesu, novi je film kanadskog redatelja i glumca Xaviera Dolana, priča o ljubavi žene i transseksualca, smještena u kasne osamdesete i rane devedesete.

Dolan je prvu inspiraciju za film dobio kada je završavao 'I Killed My Mother', svoj dugometražni prvijenac iz 2009, kroz razgovor s garderobijerkom na setu, ženom u vezi s muškarcem koji je sanjao o tome da postane žena.

'Te sam noći napisao trideset stranica. Znao sam naslov i kraj. Iako je sve išlo brzo, pisao sam sporo, između filmova, često tijekom noći na jugu SAD-a', kaže Dolan.

Je li i ovo, poput 'I Killed My Mother' i 'Heartbeats', vaš autobiografski film?

Da i ne. Ne, jer nisam transseksualac. I da, posve, jer su svi moji filmovi do sada – i ne mogu zamisliti da će u budućnosti biti drugačije – autobiografski ili u najmanju ruku duboko osobni. Ne mogu si pomoći, moram slijediti svoje instinkte i vjerovati im. Iskreno ne vjerujem da postoji prava fikcija u filmu. Postoji kreativnost, ali redatelj si ne može pomoći, mora staviti malo sebe u svoje filmove.

Ja, eto, stavljam puno sebe, bilo to dobro, bilo loše. Ako to zvuči egocentrično ili narcisoidno, briga me. Odbijam dosađivati ljudima govoreći im o stvarima o kojima ne znam ništa, stvarima za koje nisam stručnjak. Nisam ni lijen ni neambiciozan, ali trenutno bih se radije držao onoga što znam. Ljudi koji su vidjeli moje filmove mogu biti uvjereni u to da me osobno poznaju. Kada sam počeo snimati filmove, činio sam to kako bih si dao glumačkog posla, kako bih bio siguran da me ljudi neće zaboraviti. Ali onda, kada sam počeo režirati, shvatio sam da će isti strah vladati i ovim poslom. U tom su smislu svi moji filmovi do neke razine autobiografski, jer tko je od nas dovoljno glup da odbije priliku i ne ostavi trag za sobom? Nudimo svoja individualna sjećanja da ne bismo bili zaboravljeni.

'U svakom slučaju, Laurence' košta osam puta više od vašeg prvijenca – je li veliki budžet zaslužan za to što na novom filmu radi daleko više ljudi nego na vašim prošlim uratcima?

Ne, nimalo. Jednostavno me uzbuđuje ideja rada s talentiranim ljudima, bili oni glumci, tehničari, umjetnici, snimatelji – i njihova me poniznost ili ego ne zanimaju koliko njihovi instinkti, ukus i znanje. Tim se gradi od jednog filma do drugog. Neki ostanu, neki odu.

Osim scenarija i režije, potpisujete kostimografiju i montažu ovog filma. Znači li to da polako pokušavate što je moguće više stvari raditi sami?

Moj pristup jest multitasking. Ali zar je to loše? Uvijek se zaustavim kad znam da trebam stati. Film je sedma umjetnost i suma prethodnih šest. Moda je, naravno, zaboravljeno dijete priče. U svakom slučaju, vjerujem da te sve moraju zanimati kako bi ih razumio. Učim, malo-pomalo, da postanem majstor za dvije ili tri od njih te obožavam koristiti ostale a da ih sam ne radim. Na kraju krajeva, izabrao sam najtežu od svih umjetnosti i čini se logičnim da je film, koji je nastao kao ideja jednog čovjeka, u konačnici oblikovan kolektivno.

Kako ste se pripremali za ovaj film?

Kupio sam desetke magazina, knjiga o umjetnosti i fotografiji u MOMA-i, kao i brojnim trgovinama u New Yorku i Montrealu. Istraživao sam kostime, fotografije Nane Goldin, Picassa, Moneta, Boscha, Matissea, Chagalla, Mondriana (za kadriranje), Klimta (zbog boja)... Što se tiče filma, postoji jedna kratka, ali jasna posveta Marlonu Brandu u 'Tramvaju zvanom čežnja', a stil snimanja inspiriran je Jonathanom Demmeom i filmom 'Kad jaganjci utihnu' (mirna kamera, osjećaj da te netko gleda...). Kad su ritam i ambicija u pitanju, inspiracija mi je bio 'Titanik' Jamesa Camerona

U svakom slučaju, sve što čitam, sve što vidim i čujem me inspirira, čak i ako nije po mom ukusu i stilu – mislim da je to prilično normalno. Sve divno, sve što te dirne i svako postignuće bi te, barem u teoriji, trebalo inspirirati spontanim riječima i slikama. S tim nemam problema, jer znam da ono što me inspirira nije i ono što utječe na mene, samo me dirne. Diviti se nečemu što ima moć nad nama, našim snovima, jezikom, vrijednostima, fantazijama... Ono što često dobijemo jest nešto posve suprotno onome što je ušlo unutra, do te mjere da inspiracija postaje neprepoznatljiva. To je pokvareni telefon mašte. U svakom slučaju, sve je već napravljeno. Imam razne ambicije kao filmaš, ali nikad se neću pretvarati da sam izmislio stil ili pravac. Nakon 1930. sve je već odrađeno. I što sada? Odlučio sam da je moj posao ispričati priču i ispričati je dobro, dati priči smjer koji joj pripada, koji zaslužuje. Ostalo, bilo izmišljeno, bilo ukradeno, samo potvrđuje tezu da ništa nije teže nego imati ideju.