Drama jednog od naših najizvođenijih dramskih pisaca, scenarista, skladatelja i glazbenika, Mate Matišića, nakon 15 godina življenja u antologijama i na kazališnim daskama, oživjela je i na filmskoj vrpci u režiji Vinka Brešana. O samom filmu, Brešanu, društvu i njegovim problemima, porazgovarali smo s autorom.

Nakon petnaest godina, Vaša drama 'Svećenikova djeca' prešla je iz papirnatog oblika na filmsku traku. Koliko ste je putem izmijenili?

Osnovne ideje, likovi i narativne linije drame su ostale, ali neke od njih su reducirane ili korigirane s obzirom na zahtjeve žanra i redatelja. Mislim da se takve stvari događaju uvijek kad se radi adaptacija proze ili drame. Bilo bi pogubno za film prepisati dramu u scenarij. Naime, radi se o dvama sasvim različitim 'dramaturškim svjetovima' koji po svojim formalnim mogućnostima i zakonitostima otvaraju sasvim drukčije prostore za djelovanje likova, stvaranje situacija… U ovom slučaju izazov je bila fokalizacija glavnog lika s kojom smo se onda poigravali… Ta sužena perspektiva don Fabijana prisutna je i u drami, ali na filmu ona ima neke druge, filmske alate za korištenje…

Naglašeniji je i humorni sloj. Kako je rastao od drame do filma? U susretu s glumcima ili na papiru prije samoga snimanja?

Humorni sloj preuziman je iz drame, a novi je stvaran sukladno scenarističkim intervencijama koje zahtijeva ta nova forma ili novi likovi. No sve smo bili dobro pripremili i nije bilo improviziranja. Naravno da su glumci svojim interpretacijama otkrili još jednu dimenziju onoga što je pisalo na papiru. No zbog toga se i zovu na suradnju takvi fantastični glumci. Ono što je bilo dobro ovaj put je – sporost. Naime, Vinko i ja nismo morali žuriti, pa smo polako, polugodišnjim radom stalno otkrivali neke nove mogućnosti likova i zadanih situacija.

Vinko Brešan rekao je da je i prije samog rada na filmu dugo u glavi kuhao 'Svećenikovu djecu'. Jeste li vi to znali i u blizini lagano 'potpaljivali plam' ili Vas je odluka o filmu iznenadila?

O kuhanju ne znam ništa, ali nije me iznenadila odluka da snima film. Naime, Vinko i ja se družimo i kad ne radimo filmove. Mi stalno improviziramo razne priče za nekakav mogući film. Tako smo došli i na tu moju dramu. Naravno da je odluka o tome što će raditi uvijek na Vinku, jer je on redatelj, ali ovaj put se nije radilo o nekoj dugo pripremanoj strateškoj odluci. Ona je proizašla iz druženja.

Kako Vam je bilo raditi s Brešanom, Krešom Mikićem i ostatkom ekipe?

Oni su moji prijatelji i s njima mi je uvijek lijepo raditi. Osim toga fantastični su umjetnici. Ovo je peti film na kojem kao autor surađujem s Vinkom, od njegova prvog za koji sam radio glazbu. A s Krešom sam radio na mojoj drami 'Balon' u teatru Exit, gdje on igra više likova. Igra ih najbolje na svijetu. No Krešo je kao mladi glumac igrao još 1994., dok je bio student, u mojoj drami 'Bljesak zlatnog zuba' u HNK Osijek. Znači, i s njim surađujem skoro dvadeset godina. Vinko je, kao i uvijek, okupio ponajbolji filmski kadar u Hrvatskoj.

Okrenimo se malo samom filmu. Skalpel kojim zarezujete u društveno tkivo, odnosno svećenstvo, prilično je naoštren i uranja duboko u problem. Jeste li razmišljali o možebitnom tupljenju oštrice ili ste namjerno išli do kraja?

Ja nikad ne razmišljam o tupljenju oštrice. Oštrice i služe da se oštre. Štoviše, uvijek mi se čini da sam mogao ići još i dalje budući da je sam medij po definiciji 'ublažavanje'. Mislim da jedino tako ima smisla pisati za kazalište ili film. Svaki kompromis ili kalkulacija pogubna je za naš posao. I čini mi se, ako mogu tako reći – da se to isplati. Eto, na primjer drama 'Svećenikova djeca' objavljena je u nekoliko antologija u Hrvatskoj, ali i inozemstvu… Na engleskom, poljskom… Igrao ju je jedan od najvažnijih ruskih, pa i svjetskih teatara, teatar Puškin iz Moskve… Eto, sad je postala film. Naravno da sam zbog takvog pisanja vrlo često imao problema, ali ja ne mogu pisati protiv sebe. Niti želim da se moje pisanje sviđa većini.

Nisam ni sretan, ni tužan zbog toga. To je jednostavno tako. Ništa se neće nikada popraviti, a pogotovo neće čovjek. Možda moja izjava zvuči zastrašujuće, ali mislim da svaki dan dobivamo potvrdu za takav moj pesimizam. Kao pravnik mogao bih reći da je to notorna činjenica koju ne treba dokazivati i koja će se uvijek ponavljati u raznim varijacijama.

Sam problem nestanka mladih ljudi (i) s otoka živo je prisutan kod nas. Kad biste morali ponuditi neko 'ozbiljno rješenje' u nekom 'ozbiljnom časopisu', koje bi to bilo?

Ja pišem 'iz očaja', jer nemam rješenja. Imaju ga političke i gospodarske elite. I oni to rješavaju kako rješavaju – katastrofalno. Moj osjećaj mi govori da je nestanak mladih ljudi tek počeo. Oni vjerojatno ne vide smisao ostanka u prostoru ispunjenom beskrajnim lopovlukom, nemoralom i nebrigom. Što mladi vide? Grabež. Netrpeljivost. Prezir, svih prema svima. Vide da im sposobnosti ništa ne jamče. Vide užas u institucijama u kojima bi sve moralo biti čisto. Vide da je sve jedna velika laž – počevši od domoljublja do pobožnosti. Vide da se kod nas javnim poslovima bave uglavnom neki čudni tipovi, ambiciozni i bahati, primitivni i agresivni… Ljudi na sve to reagiraju jedinim mogućom 'oružjem' - nerađanjem i nestankom. 'Apstinencijom' od rađanja narod upozorava na to da mu život ne valja.

Nakon što ste dramski komad prilagodili filmu, trenutačno film 'Fine mrtve djevojke' prilagođavate kazalištu. Kolika je razlika između tih dvaju procesa?

Velika. Najprije i jedan i drugi postupak moraju imati nekakav smisao i odgovor – zašto? Zašto u ovom trenutku? I ako se na to potvrdno odgovori, onda se prilazi procesu rada. Što se tiče 'Finih mrtvih djevojaka', najprije sam ponovno pogledao film i pročitao scenarij (srećom, imao sam jedan primjerak… Inače ne čuvam svoje scenarije). Tad sam promislio o tome što nije valjalo u scenariju i filmu koji je rađen u skromnim produkcijskim uvjetima te sam u drami nastojao rastvoriti ono što je bilo samo plakatno u filmu… Na neki način se nakon dvanaest godina od filma redefinirala i tema filma. Perspektive su drukčije. Usto, mislim da sam u drami potpunije obradio i lezbijski odnos glavnih junakinja.

Koja Vas društvena tema, odnosno problem (kojih ne manjka) zove za nova dijaloška obračunavanja?

Možda se to čini neuvjerljivo reći ovako a posteriori nakon svih moji drama, ali ja se nikad nisam bavio temama. Teme su dolazile same nakon bavljenja likovima i njihovim sudbinama. Zasad ne znam kojom ću stranputicom krenuti tražeći novu dramu. Doista ne znam… Uostalom, desetak drama sasvim je dovoljno za cijeli život jednog dramskog pisca.