Povodom posjeta švedskog kraljevskog para Hrvatskoj, Veleposlanstvo Švedske organiziralo je, u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom, Tjedan švedskog filma u zagrebačkom kinu Tuškanac. Tjedan je započeo projekcijom nagrađivanog dokumentarca ‘Palme’, priče o bivšem švedskom premijeru Olofu Palmeu koji je ubijen 1987, prema nekim verzijama kao žrtva ubojstva po narudžbi jugoslavenske Udbe. Jedna od redateljica filma, Kristina Lindström, tom je prigodom posjetila Zagreb te smo je ‘priveli’ na kratki razgovor, započet pričom o njezinim počecima u novinarstvu.

'Da, moji su korijeni u novinarstvu, prije svega na televiziji. Nikada nisam morala prelaziti iz jednog medija u drugi jer pokušavam spojiti sve na jednom mjestu. Primjerice, film s kojim sam došla u Zagreb, dokumentarac 'Palme', ujedno je film i TV serija i novinarstvo...'

Kad ste se počeli baviti novinarstvom, što je bio prioritet - pisanje ili televizija?

S 19 godina željela sam samo jedno – raditi na radiju. I to u redakciji dnevne politike. I uspjela sam u tome! Ali da, prije toga sam puno pisala i surađivala sa sjajnim fotografima na velikim magazinskim reportažama kakve se više ne rade, danas jednostavno ne postoje. To samo pokazuje koliko sam stara (smijeh). No uvijek me zanimalo i pričanje priča slikama pa sam, čim sam se zaposlila na radiju, počela planirati prelazak na televiziju.

Kad ste prešli, devedesetih?

Da, u devedesetima sam postala TV reporterka, ali sam se vrlo brzo počela baviti i produciranjem, kao i režijom dokumentarnih filmova. Pa sam 10 godina provela na čelu ministarstva kulture, a tada nisam snimala ništa.

'Palme' je ujedno TV serija i kinofilm – koji format preferirate?

Nisam osoba koja bira. Želim raditi sve! Mislim da je divno to što je 'Palme' film koji vam daje cijelu priču o njegovom životu - u jednom sjedenju. Kad je televizija u pitanju, to je drugačije – koncentracija je manja, ustaješ se kuhati kavu, netko razgovara s tobom, telefon zvoni...

To je vaš prvi dokumentarni film u kinodistribuciji. Zašto baš Palme?

Bila je to narudžba, jer projekt je započeo netko drugi pa su me zvali da ga završim. Odmah sam pristala, jer Palme je bio netko uz koga sam odrasla, on za moju generaciju nije bio samo osoba ili političar, bio je u neku ruku mit. I male bebe su znale tko je Palme. Svi su ga znali po dobru i zlu. Zapravo, više po zlu (smijeh). Plan je bio kroz njegovu priču ispričati i priču o korijenima modernog švedskog društva, o povijesti 20. stoljeća. Tako da je to bila prilika i za kopanje po mojoj osobnoj povijesti.

Zbog lude povijesti ovaj je film zanimljiv i hrvatskim gledateljima, prije svega zbog priče koja kaže da je Olof Palme ubijen po nalogu Udbe koja je planirala svaliti krivnju na hrvatsku emigraciju...

Time se uopće ne bavimo u filmu. Zapravo, uopće se ne dotičemo toga tko ga je ubio. To je bila svjesna odluka, jer puno je TV priloga i dokumentaraca posvećeno traženju odgovora na pitanje tko ga je ubio. Mi smo htjeli snimiti dokumentarac o njegovom životu i povijesti Švedske, prije svega za nove generacije, današnje tridesetogodišnjake koji nemaju pojma o tome tko je Palme i koji se nisu ni rodili kada je on ubijen. Moć ubojstva je tolika da bi odmah zasjenila ostatak priče, zbog čega se nismo bavili time tko ga je ubio.

Nije vas zanimao ni odgovor na pitanje - zašto?

Film počinje i završava ubojstvom, ali to je manje-više to. Razmišljali smo o tome da se više pozabavimo time tko ga je sve mogao i želio ubiti jer bismo tako prikazali dugu listu onih koji su ga željeli vidjeti mrtvog, svi od južnoafričkih snaga preko CIA-e pa do švedske policije, desničarskih ekstremista itd. S obzirom da ne znamo koji je pravi odgovor, klonili smo se te priče i odlučili se na priču o čovjeku, njegovom vremenu i njegovoj politici u tom vremenu.

Planirate li se možda baciti i na režiju igranih filmova?

Možda. Ideja zvuči uzbudljivo jer bavila sam se pisanjem fikcije, samo je još nikada nisam snimala.

Skandinavski je film dosta 'in' u zadnje vrijeme, u razdoblju nakon uspjeha 'Muškaraca koji mrze žene'. Osjeti li se to i kod kuće ili je riječ samo o trendu europskih festivala?

Vidi se i u Švedskoj, jer se pojavila neka vrsta svijesti i samopouzdanja, očita i u samim filmovima. Ne znam je li to zato što su nove generacije takve ili su jednostavno filmovi takvi. Ali nove generacije definitivno jesu pune samopouzdanja i potrebe da govore o stvarnosti. Drame su danas realnije nego ikada.