Reakcije svih likova koji okružuju glavnog junaka (djevojka, majka, kolega na poslu koji preko bolesnika dila tablete) su očekivano iznimno negativne, ali to ga ne sprečava u namjeri da realizira svoje romantične namjere, niti da do kraja bude ono što jest.

Lakea (glumački početnik Pier-Gabriel Lajoie) na početku upoznajemo kao mladića koji ljubuje s vršnjakinjom i radi kao spasilac na bazenu. Privlačnost prema starcima otkrit će kada jednog spasi od utapanja, no taj događaj će ga uvjeriti da to nije posao za njega. Počet će raditi kao bolničar u staračkom domu, gdje će pažnju privući stari gospodin Peabody (iskusni, cijenjeni kanadski kazališni glumac Walter Borden).

LaBruce se u svom filmu (prikazanom u programu Dani autora) nije pozabavio samo romantičnim odnosima: one je svojim filmom (za koji je sam napisao i scenarij) žestoko osudio bolničke staračke domove koji daju svojim pacijentima previše ili prejake tablete za smirenje (moglo bi se reći i droge) koji ih posve umire i prikuju za krevet. Upravo će taj postupak revoltirati Lakea i potaknuti ga da uz pomoć svoje djevojke i majčinog auta Peabodyja odvede na put i s njim doživi romansu koja uključuje čak i dva Lakeova ljubomorna ispada na mladiće s kojima je Peabody samo popričao.

Svi oni koji su od LaBrucea (pravim imenom Justin Stewart) očekivali provokaciju koja se mogla naslutiti kad se spoji njegov dosadašnji opus i tema koju je obradio, ostali su razočarani LaBruceovom toplinom i romantičnošću. Ali LaBruce nije ni želio provocirati, već približiti temu gerontofilije što većem broju gledatelja, kroz film prikladan za nešto širu publiku. I ne samo to – nastojao je prikazati transgeneracijsku ljubav (razlika u godinama je čak oko 60) kao nešto plemenito i nježno, nešto bi trebalo biti prihvatljivo. Teško da će ovaj film nekoga u to uvjeriti, ali je rezultat u umjetničkom smislu neočekivan, zanimljiv i festivalski prepoznat.