Tajkuni, propast industrije, građevinska mafija, žal za komunizmom i eskapizam nogometa preko kojeg se prelamaju sve ključne poslovne i političke igre – ne, ne govorimo o Hrvatskoj, već o jednoj drugoj tranzicijskoj zemlji koja trpi iste simptome: Ukrajina novog milenija inspirirala je njemačkog redatelja Jakoba Preussa, autora dokumentarnog filma 'Neki drugi Chelsea: priča iz Donjecka', koji je domaću premijeru doživio na Zagreb Film Festivalu, a sada se našao i u distribuciji Dokukina Croatia.

Iako nije dokumentarac o nogometnu, postavka se vrti oko lopte – ukrajinski milijarder Rinat Ahmetov upumpao je mnoge milijune u svoj hobi, klub Šahtar iz Donjecka, a 'Neki drugi Chelsea: priča iz Donjecka' govori o dvojici navijača tog tima - rudar Saša sjedi s običnim ljudima na tribinama, a lokalni političar Kolja sjedi visoko iznad njih, u VIP loži. Obojica su svjedoci Šahtarovog proboja na međunarodnu scenu za vrijeme kupa UEFA 2009.

Preuss je 1999. i 2000. živio u Rusiji, obavljajući civilnu službu u području ljudskih prava i rada s invalidima. Godinu 2002. proveo je u Moskvi, kada je već naučio tečno govoriti ruski.

'Oduvijek sam želio ispričati priču iz postsovjetske sredine, iz regije u kojoj se govori ruski. Kada sam 2004. došao u Donjeck, kao izborni promatrač, impresionirao me industrijski grad za koji nikad nisam čuo, kao i politička podjela za koju nisam znao. Mislio sam da je ova regija također prilično nepoznata i onim ljudima koje zanima postsovjetski prostor pa zaključio da je to dobro mjesto za snimanje filma.'

U kojoj je mjeri vaš posao izbornog promatrača, ali i posao u međunarodnim organizacijama OSCE i IOM, utjecao na samo snimanje?

Ideju sam dobio dok sam promatrao izbore. Promatranje izbora je u isto vrijeme i neka vrsta istraživanja. Upoznaš puno različitih ljudi, novinara, političara i aktivista, pa tako možeš shvatiti raspoloženje pojedine regije. A kad ostaješ na biralištu do četiri ujutro, dok se ne prebroji i zadnji glas, dobro se upoznaš i zbližiš s tim ljudima. To je puno vremena za razgovore i postavljanje pitanja.

Prvi sam put 2004. vidio i palaču Donbass – Ahmetovljevu palaču od pet zvjezdica, a bilo mi je jako čudno vidjeti tako luksuzan hotel u tako udaljenom industrijskom gradu. Sve to puno mi je pomoglo, ali sve svoje protagoniste i cijelu priču pronašao sam tek nakon što sam se 2007. vratio u Donjeck, istraživati stvari za svoj film.

Jeste li prije snimanja imali jasnu poruku koju ste htjeli odaslati ili ste htjeli prikazati modernu Ukrajinu kakva jest, a većina se stvari posložila tijekom snimanja?

Potonje. Imao sam vrlo grubu ideju o tome što želim raditi. Znao sam samo to da politička podjela treba imati svoju ulogu, htio sam pokazati položaj 'plavih', kao i kontrast između bogatih i siromašnih, koji je u većini postsovjetskih zemalja ekstreman. U samom početku, mislio sam pronaći mlade ljude za protagoniste, kao što sam učinio prije, u svojim kraćim filmovima iz Irana i Bosne. Ali nismo pronašli nikakvu pravu priču, a u isto vrijeme sam naišao na rudare na stadionu i Kolju kojeg sam prvi put vidio na televiziji u talk showu. Nakon toga, priča se sama formirala, a nakon istraživanja napisao sam pravi scenarij, kako bih dobio novac za snimanje. Zadivljujuće je koliko je od tog scenarija na kraju zaista i završilo u filmu. Svakako nisam mogao predvidjeti situaciju u rudniku i neočekivani uspjeh kluba Šahtar Donjeck – ali izgraditi priču oko tog kontrasta između rudnika, rudara, kluba i Koljinog životnog stila bio je plan još iz faze istraživanja.

Je li sama ideja bila snimiti nogometnu priču u političkom kontekstu ili politiku prikazati kroz nogomet?

Zapravo, kada sam se 2007. vratio u Donjeck, nogometa uopće nije bilo. Tek kad smo shvatili nevjerojatnu važnost kluba za grad i vezu s politikom, stvorili smo 'ljepilo' među protagonistima. Moram priznati da nikada prije nisam čuo za Šahtar. Iako i sâm igram nogomet dva puta tjedno, a ligu pratim kao navijač Werder Bremena, nisam stručnjak. Ali kada sam čuo da Kolja također ide na stadion, iako nema pojma o nogometu, pa čak ga ni ne voli, pomislio sam da bi to mogla biti odlična poveznica između dva različita svijeta.

Mislite li da je ta bizarna i često mračna simbioza politike, sporta i velikog biznisa tipična za Europu? Ili je riječ o odlici tranzicijske Istočne Europe?

Mislim da je to europski fenomen. Ono što je posebno karakteristično za tranzicijsku Istočnu Europu (a dijelom i južnije zemlje poput Italije) jest bliska veza između biznisa i politike. To se može pronaći posvuda, ali u Ukrajini je ekstreman primjer, jer 95 posto zastupnika u Parlamentu su milijunaši i milijarderi, koji nastavljaju zgrtati bogatstva zlorabljenjem političke moći, štiteći svoje poslove svojim mandatima.

U njemačkom parlamentu, to nije prisutno u takvoj mjeri. Pa kada biznismeni/političari kupe sportske klubove, spoj je potpun. U Europi, biznismeni uglavnom kupuju klubove kao 'igračke', ali rjeđe se petljaju u politiku. Naravno, Italija je mračni primjer istih struktura u Zapadnoj Europi. Zanimljivo je to da ti odrasli ljudi s milijardama trebaju tu 'igračku' da bi se predstavili svijetu.

Čini se da uvijek postoje, kao i u ovom slučaju, mutni poslovni ljudi koji zarađuju novac od nogometa, s jedne strane držeći zanimanje ljudi za nogometom, a s druge sisanjem novca iz društva dok se ljudi više bave nogometom, nego zanimanjem za prava društvena pitanja.

Rinat Ahmetov ne zarađuje od nogometa. Naprotiv, jako puno ulaže i jako malo vraća, jer se televizijska prava u Ukrajini ne isplate, a ulaznice su jeftine. Uložio je više od 1,5 milijardi dolara otkada je 1996. preuzeo klub. Ahmetov je pravi obožavatelj nogometa i on mu je svakako sredstvo za zaborav krvavih devedesetih čiji je bio dio. Sada ga se povezuje s uspjehom, skupim showovima i velebnim stadionom – tako čisti svoju prošlost i postaje popularan. On je zastupnik u parlamentu, ali ne dolazi niti na jedno zasjedanje, iako ne propušta niti jednu utakmicu na stadionu. Lakše je razgovarati o nogometu nego o politici, a on stvara iluziju ujedinjenosti cijelog društva preko ljubavi za nogomet. Upravo zato mu se i svidio moj film pa mi je poklonio dres

Šahtara s mojim imenom. Očito nije razumio da sam želio pokazati kako je nogomet neka vrsta opijuma za držanje ljudi sretnima, a ne stvarna veza među ljudima. Ali on to shvaća drugačije – dvije istine, kao što je rekao Kolja.

Očito je i veliko razočaranje s 'postrevolucionarnom' Ukrajinom – je li razlog tome prvenstveno vrsta ljudi s kojima ste razgovarali, ili mislite da je nakon nacionalističke euforije devedesetih sve više ljudi u sve većem broju zemalja zbog uništenosti neoliberalnom ekonomijom postalo nostalgično za komunističkom prošlosti?

Nostalgija za komunizmom je prisutna posvuda. To je razumljivo, jer demokracija se ispostavila povezanom s ekonomskim propadanjem, nedostatkom sudjelovanja, golemim nepravdama i permanentnom farsom u parlamentu i drugim institucijama. Kao i u dobu komunizma, službena retorika je posve drugačija od stvarnosti, ali sada su podjela i životni uvjeti još gori. To je posebno tužno u Ukrajini, jer je puno ljudi nakon Narančaste revolucije imalo puno nade. Ali dogodila se tek promjena nove korumpirane elite. Mladi ljudi koji su podržavali revoluciju brzo su istjerani iz političkog života, a tipični tajkuni su preuzeli stvar - svi su oni neodgovorni, bili narančasti ili plavi.

Ovo je vaš prvi film – što je sljedeće?

Radim honorarno u njemačkom Bundestagu za stranku Zelenih. Kada završim jedan projekt, uvijek volim pronaći novu inspiraciju, ali želim i nastaviti s političkim radom. No imao sam sreće dobiti donaciju za svoj novi film. U procesu sam istraživanja za projekt koji se bavi vanjskim granicama Europske unije, kako na tlu, tako i u glavama. Dosad sam obavio dva putovanja i mislim da ima puno dobrih priča za ispričati.