Hype koji okružuje svaku novu Bondovu muzičku temu ovaj put posebno je velik. Smithov pokušaj stvaranja nove teme kod slušatelja rezultirao je miješanim reakcijama - od toga da je pjesma 'Writing's on the Wall' zapravo kopija Jacksonova klasika 'Earth Song', do toga da Smithova pjesma nije ni približno u rangu dosadašnjih Bondovih tema.

Smith je tako postao prvi britanski solo pjevač zadužen za Bondovu temu nakon davne 1964. i glazbene intervencije Toma Jonesa za film 'Thunderball'. Smith za sebe i svog partnera tekstopisca Jimmyja Napesa između ostalog izjavljuje kako je želio stvoriti pjesmu koja će postati bezvremenski klasik. 'Ova pjesma ne priča o meni i mom životu', otkriva Smith u promotivnom videu. 'Nadam se da će je ljudi poslušati i uistinu pomisliti: 'Da, to je Bondova tema.'

Kako uistinu zvuči Bondova tema u režiji Sama Smitha, poslušajte ovdje:

Uz gomilu negativnih i pozitivnih komentara koji su obilježili prve dane nakon objavljivanja nove Bondove teme, stvorila se i neočekivana reakcija u obliku usporedbe Smithove pjesme s Jacksonovim klasikom 'Earth Song'.

Bond vs Earth Song. You made us do this. Sorry Sam. #WritingsOnTheWallhttps://t.co/LmaznLwBWw

— BBC Radio 1 (@BBCR1) September 25, 2015

Svoj komentar o Smithovoj temi za najnoviji Bondov film dali su i domaći filmski kritičari.

'Svaki novi Bond nastavak zbog široke baze publike podliježe povišenim očekivanjima. Ali generalno raspravljati s pozicije ukusa je li nova stvar Sama Smitha dovoljno dobra, bespredmetno je. Uvijek ostane u domeni individualnog. Pisana je po špranci zadovoljavanja kriterija melodioznosti, monumentalnosti, strings aranžmana koji moraju podcrtavati onaj njegov status veći od života. S te pozicije u novoj stvari ne čujem apsolutno nikakvo kvalitativno odstupanje od dosad predstavljanih nosećih stvari. Od kojih su neke bile više ili manje uspješne, to možemo debatirati ovisno koji kriterij uzmemo za procjenu uspješnosti, da li komercijalni ili feeling kvalitativni. Ono što Royal Philharmonic Orchestra radi u pozadini mahom je podebljavanje osjećaja koji se veže uz Bonda, a to je da se radi o čovjeku koji živi vječno, pritom je spretan, šarmantan, a mane mu praštamo jer na utegu i vazi s vrlinama budu daleko manje. Tako je i s ovom stvari. Čini se da po svim pravilima kompozicije zadovoljava naručiteljev naum, a to je da održava tradiciju postavljenu od teme Johna Barryja pa preko ranih dane Shirley Bassey i Tom Jonesa, sve do zadnjih godina iskorištavanja od Adele, Garbage, Alicije Keys, Madonne, Sheryl Crow i tako unedogled prema unatrag. Usporedbe s Jacksonovim modelom 'Earth Song' u smislu plagiranja ne stoje. Ako se oslanjao na melodijski frazu, tempo ili aranžmanski modus u jednom dijelu nije se ogriješio o ionako tanku granicu između originala i kopije. Sam Smith je trenutno in, Bond je uvijek in. Dva ina teško mogu značiti out', stoji u komentaru Anđela Jurkasa

Novinar i filmski kritičar Dean Sinovčić o Smithovoj pjesmi kaže sljedeće: 'Sam Smith imao je lošu startnu poziciju. Sa 23 godine najmlađi je izvođač neke Bondove pjesme i nema ugled koji su imali dosadašnji izvođači, bilo da govorimo u novijoj povijesti (Adele, Jack White) ili starijim filmovima (Shirley Bassey, Tom Jones, Paul McCartney). Dakle, Sam Smith laka je meta nasuprot izvođača poput Madonne. S druge strane, posljednja tema 'Skyfall' osvojila je Oscar za najbolju pjesmu i bilo je lako predvidjeti da taj uspjeh neće biti dostignut novom pjesmom. Otkako je Daniel Craig postao James Bond, taj James Bond iskazuje mnoge slabosti koje se nisu mogle vidjeti u prethodnim filmovima. Zato se i tražila pjesma u kojoj se ta slabost i patnja osjete i kroz tekst i kroz način pjevanja. Adele je u svojim pjesmama patila za bivšim dečkom pa je bilo lako prihvatiti da pati i u Bondovoj pjesmi. Sam Smith ima taj patnički glas, ali kako je već to negdje napisano – njegova namjera i želja bili su veći od njegovog konačnog rada. No je li zbog toga ova pjesma loša? Ne baš, iako bi bilo bolje da nisu klinca odabrali da pjeva u povodu 50 godina filmova Jamesa Bonda. No dodvoravanje mladoj publici, onoj koja ide u multiplekse, dovelo je do toga da su razmišljali kako zavesti one do 25. godina, a ne kako poštovati povijest Bondovih pjesama.'