Iako je tek friško otkrivena, i to ni manje ni više nego od legendarnog Burta Bacharacha glavom i bradom (a i Elton je, kažu, fan), 31-godišnja Rumer, pravim imenom Sarah Joyce, nikako nije nova u igri, iza nje je dobrih petnaestak godina borbe i rastrganosti između raznih poslova koji ne vode nikuda i tavorenja na londonskoj folk sceni. Legenda kaže da je stari Burt, kad je čuo njezin ugodni, umirujući vokal, odmah organiziran let za L.A. i osobna audijencija kod jednog od najvećih pop autora 20. stoljeća. No, kolikogod bio koristan, pečat odobrenja starog genija ipak ti ne može platiti ručak, za to ćeš se morati dodatno potruditi, pa tako Rumer, osim divnog glasa ima i sjajan album, jedan od najuvjerljivijih debija posljednjih godina.

A o tom famoznom glasu moglo bi se štošta reći – po boji najviše podsjeća na Karen Carpenter (prvu celebrity žrtvu anoreksije – umrla je 1983. u 33. godini), koja čak i u najveselijim pjesmama svojih Carpentersa nije mogla sakriti neku daleku tugu i patos u glasu. Slično je i s Rumer, no njezine pjesme baš i nisu vesele, ali nisu ni depresivne, samo su očito duboko proživljene. Nisu neumjesne ni usporedbe s Joni Mitchell, Carole King i zaboravljenom Laurom Nyro, a nerijetko se na albumu čuju i poznati bacharachovski diskretni duhači, pa onda sve zna zvučati sjajno.

Njezina priča sve je samo ne dosadna – rođena je u Pakistanu kao sedmo dijete u obitelji engleskog inženjera i tamo je imala sretno, idilično djetinjstvo. Problemi su počeli kad se obitelj vratila u Englesku, na koju se mala Sarah nikako nije mogla priviknuti, a onda je u 11. godini saznala da je njezina majka u Pakistanu imala vezu s obiteljskim kuharom, lokalnim čovjekom i da je to njezin biološki otac. Ova priča je važna jer se malo pomnijim slušanjem otkrivaju mogući autobiografski tonovi u Rumerinim pjesmama, primjerice u drugom singlu 'Aretha', u kojem se školarka jada kraljici soula spominjući, među ostalim i svoju nesređenu majku. Dotiče se nerijetko i svojih 20-ih, 'izgubljenih' godina provedenih u iščekivanju, strepnji i naganjanju sna, pa pomišljanju na odustajanje i onda opet ispočetka. No ono što od Rumer nećemo čuti je banalna ljubavna pjesma jer, i kad pjeva o ljubavi, to je s nekom danas tako deficitarnom dubinom. Sad kad je konačno pronašla svoj zvuk, delikatnu mješavinu soula, jazza i folka, još uvijek dovoljno pitku da dopre do šire publike, došlo je i vrijeme ubiranja dividende na dugogodišnju 'pripremu'. Već prvi singl, sjajni 'Slow' trasirao je put za album koji je ušao na UK listu na broju tri, što je priličan uspjeh za debitanta, pogotovo u predbožićno vrijeme koncentracije ogromnog broja jakih izdanja izvođača s A liste.

Dok su danas sinonimi za soul i/ili jazz revival vokalno intenzivne, pomalo agresivne Amy Winehouse i Duffy, Rumer je čista suprotnost. Njezina izvedba je moćna bez potrebe za podizanjem glasa, a opet nemjerljivo življa i životnija od primjerice Norah Jones ili Diane Krall. Na albumu, koji traje ni 40 minuta, gotovo da i nema krivog poteza, highlighti ('Take Me As I Am', 'Blackbird', 'Goodbye Girl'...) se nižu jedan za drugim kao da se radi o kakvom best ofu, a ne debiju samozatajne cure iz susjedstva. Susjedstva koje će Rumer nesumnjivo vrlo brzo zamijeniti najprestižnijim koncertnim dvoranama.

OCJENA: 9,5/10

Izdavač: ATLANTIC/DANCING BEAR