Nakon više od trideset godina glumačke karijere, kazališnih i televizijskih uloga, glumačkog usavršavanja u mnogim svjetskim metropolama, 51-godišnja zagrebačka glumica Suzana Nikolić odlučila je - sad ili nikad. Godinama je planirala, sanjarila, a njezina životna želja da u Zagrebu otvori glumački studio konačno se realizirala. Vremena su nesigurna, no Suzana je u svoju odluku da s ljudima podijeli svoje znanje itekako sigurna.

Za početak što je to Studio Chekhov koji s ponosom otvarate krajem ovog mjeseca?
Studio Chekhov Croatia neprofitna je umjetnička organizacija koja je svoj dom pronašla u Gajevoj ulici, dakle u središtu grada, tako da će svima biti pri ruci. Fantastična lokacija i prekrasan, topao prostor koji će služiti svima, bez obzira na dob, koji žele savladati razne vještine za svoje scenske nastupe, osobito mojim kolegama glumcima, redateljima i ostalima koji se žele usavršavati kroz različite glumačke tehnike te njegovati svoj talent i umijeće. To je prazni prostor namijenjen kreativnom radu i istraživanju (baš kao kod Petera Brooka, kultnog kazališnog redatelja koji je napisao predivnu knjigu 'Empty space' posvećenu kreativnosti u kazalištu). Moja davna želja je upravo postojanje takvog mjesta u gradu u kojem će se moći prezentirati mnoge glumačke tehnike, a prva je i nezaobilazna tehnika Mihaela Čehova, nećaka Antona Pavloviča Čehova, kojima je studio i posvećen. Naime, u Berlinu sam prije deset godina s nekolicinom kolega glumaca i redatelja iz osam europskih zemalja osnovala asocijaciju Mihail Chekhov Europe, a sad se napokon ostvarila prilika da i Zagreb, odnosno Hrvatska, dobije svoj ogranak i prostor. Ja tehniku Chekhov prakticiram jako dugo, a sve je počelo u New Yorku kad sam kao Fulbrightova stipendistica susrela Čehovljevu bivšu učenicu a potom i moju mentoricu, koja je zapravo vrlo poznata američka glumica s nizom filmova i TV serija prikazivanih i u Hrvatskoj. Čehovljevoj tehnici glume naklonjeni su i mnogi drugi poznati glumci poput Jacka Nicholsona, Anthonyja Hopkinsa, Clinta Eastwooda ili Marylin Monroe koja je zahvaljujući Čehovu doživjela svoj profesionalni preporod. No da ne duljim, lajtmotiv je moga studija - škola glume = škola života!

Kad se rodila ideja koju ste evo uspjeli realizirati u vremenu kad se dogodila i vaša životna prekretnica.
Kad si mlađi, ne razmišljaš puno o budućnosti i gdje ćeš biti za dvadeset ili trideset godina, eventualno stremiš nečemu i imaš ideje o sebi i svoj profesiji, imaš neke impulse koje slijediš. U meni oduvijek postoji taj neki impuls za istraživanjem, ja sam zapravo tragačica, stalno tragam za nekim istinama, kako u životu tako i u profesiji. Neki dan sam gledala drugi put divni turski film 'Zimski san' čiji je scenarij inspiriran kratkom pričom 'Žena' A. P. Čehova. Pravo umjetničko djelo u svakom svom segmentu, film prepun osjećaja za lijepo. Gledajući ga zaključila sam kako me odsad pa do kraja života zanima samo jedno, a to je - umjetnost. A Mihail Čehov nudi platformu za takvu vrstu istraživanja koje stremi umjetnosti. Ta je tehnika životna filozofija koja se ne može usavršiti na jednoj radionici, učiš je godinama, ona te oplemenjuje i nadahnjuje. Baza za usavršavanje u studiju uvijek će biti literatura, Čehov i Shakespeare, ali i mnogi drugi dramatičari i pisci. Na radionice se mogu prijaviti svi, godine nisu važne.

Živimo u vrlo nesigurnom vremenu u kojem kao da za umjetnost ima najmanje novca. Pribojavate li se rizika?
Naravno, rizik je ogroman, svjesna sam toga kako istinska umjetnost i nije više tako popularna, premda se danas sve što se događa na površini proglašava umjetnošću  i ne mogu reći da me nije strah, no nemam vremena razmišljati o svojim strahovima, ionako bi me samo blokirali. Sad se trebam baviti programom, natječajima, osmišljavanjem grupa, projektima... Previše je posla da bih razmišljala o tome što će biti.

Koliku ste imali podršku obitelji i prijatelja?
Obitelj me uvijek podržavala. Mama svojom bezrezervnom požrtvovnošću, brat svojom smirenom racionalnošću. Imam nekolicinu prijatelja koji su stali uz mene. Livio Badurina odigrao je veliku ulogu jer mi je bio uistinu važna podrška u idejama oko uređenja prostora, dugim prijateljskim razgovorima o sadržajima koje bi Studio trebao ponuditi... Nađa Radović je bila pomoć svojim direktnim, iskrenim komentarima obojanim splitskim temperamentom, moja kći Ana i nekolicina mojih najbližih kolega i prijatelja iz Njemačke, Španjolske, Finske, Amerike. Sanja Vejnović se također uključila kao logistička podrška.

Ima neke simbolike u tome da ste se za reorganizaciju svog života odlučili na pragu svojih pedesetih.
Nisam ništa odlučila, tako se dogodilo. Događale su se stvari jedna za drugom, ja sam ih samo pratila. Imam jaku intuiciju koju slijedim, pa i naslijepo ponekad. Uvijek sam jasno i precizno znala što želim, a što ne želim u svom životu. Prema onome što želim obično me vodi jaka vjera koja mi daje snagu i odlučnost.

Imate kćer jedinicu Anu koja je prošle godine maturirala. Koji je fakultet odabrala?
Medicinu. Ana mi je bila velika podrška posljednjih mjeseci, gotovo kao prava asistentica, otvorila mi je i facebook-stranicu za studio, uputila me u neke tajne društvenih mreža... Ljetos smo bile zajedno u Izraelu gdje sam vodila radionicu s kolegama iz asocijacije Michael Chekhov Europe. Tel Aviv joj se neobično svidio kao grad u kojem bi mogla živjeti.

Kakav je bio osjećaj okrenuti novu životnu stranicu? Jeste li iznenadili samu sebe?
Teško da ja mogu iznenaditi samu sebe, dosta sam impulzivna, što na umu, to na drumu, govorila bi moja baka. Trebala bih biti opreznija. Iznenadila bih sebe onda kad bih si dala više vremena za razmišljanje. Ovako idem glavom kroz zid, ulazeći ponekad i u rizik. Pokretanje studija jest velik korak i neka vrsta novog početka, no sigurna sam u jedno - radim dobru stvar, korisnu za moju profesiju, za pojedinca i za društvo. Imam dobre ideje, zanimljive projekte, kvalitetnu ekipu oko sebe, a sigurna sam da u gradu i u zemlji ima i divnih ljudi koji će naći svoje mjesto u studiju u kojem će se događati i pokoji dramski sadržaj, večeri hrvatske poezije i slično.

Jesu li vam rekli u životu da ste idealist?
Jesu, da, po tome sam poznata.

Kako gledate na posljednjih deset godina svog života. Kažu pedesete su nove četrdesete. Što vi mislite o tome?
Četrdesete su mi tako brzo prošle, nisam se ni okrenula. Bile su dobre. No sad sam itekako postala svjesna da je ovo vrijeme koje je preda mnom kraće i da ga treba kvalitetno i pametno iskoristiti. Imam osjećaj da trebam krenuti udarno sljedećih deset godina, a potom uživati u plodovima svog rada. Ovo je zadnji vlakić na koji sam se ukrcala svojim idealima. Ipak, najvažnije mi je da sam zdrava i u snazi, jedino tako ću moći ostvariti postavljene ciljeve. No malo sam postala i sporija, osjećam da je vrijeme brže. Prije sam mogla sedam stvari raditi odjednom, sad mi je to postalo prezahtjevno, a više mi se i ne da.

Koja vas pobjede ili postignuća u životu danas čine sretnom?
Moje dijete, to se podrazumijeva kao najveći uspjeh. Nedavno sam uspjela svoj život preokrenuti naglavačke i još sam uvijek živa. Renovirala sam kompletan tavan u svoj novi stambeni prostor nakon razvoda, za što je trebalo puno unutarnje snage i vjere, nije bilo nimalo jednostavno, sada studio... No izgurala sam sve sama. Cijeli život sam pored roditelja imala mušku figuru koja mi je bila važna i potrebna i kao autoritet i ljubav. Sada, eto, na ovom novom početku sve guram potpuno sama.

Znači nije kao kod nekih nova ljubav bila glavni okidač za neki nov početak?
Ne, okidač za nov početak može biti samo ljubav prema samome sebi.

Vaša priča dobar je primjer ženama koje nemaju snage ni hrabrosti izboriti se za život koji bi ih učinio sretnijima. O razvodu se u našoj zemlji malo priča, točnije o tome kako ga prebroditi. Vaša kolegica Ksenija Marinković je priznala da joj je u svemu pomogao psihijatar kojeg je posjećivala dvije godine.
To je tema o kojoj se ne govori, nažalost, a na svom primjeru također znam da je potrebna pomoć da se saberete, osnažite i krenete dalje, a za to je potrebno dosta vremena.

Suzana i bivši suprug profesor Enes Midžić zajedno su bili 20 godina, nakon
razvoda 2011. ostali su u dobrim odnosima 

Kako danas gledate na brak?
To je institucija koje me više uopće ne fascinira, pretvorila se u ekonomsku zajednicu u kojoj se štite interesi koji nemaju veze s ljubavlju i poštovanjem. Svaka čast izuzecima. Brak mi više ne predstavlja izazov i želju. No nikad ne znaš što ti život nosi.

Zahvaljujući vođenju glumačkih radionica, posljednjih godina stalno putujete?
Zadnjih par godina sam jako, jako često bila na putu. Sljedeće godine idem u Istanbul, pa u Litvu, Rim, pozvana sam u Tajvan, pa Izrael, Austriju, Gruziju, Armeniju i Iran. Nekad ima previše toga, ali neće to vječno. Još par godina i onda ću usporiti i prepustiti mlađim ljudima da vode sve što sam pokrenula, osobito u suradnji s kolegama iz inozemstva. Svugdje me ima, ali najsretnija sam u Zagrebu. Ovaj grad je po mjeri čovjeka i mislim da ljudi koji tu žive ne znaju koliko su sretni. Volim ja jako i New York za koji me vežu lijepe uspomene, no Zagreb je moj grad.


405902 ,386679 ,385908 ,383211