'Sve nježne riječi svijeta', stihovi su kojima se promovira Oliverov koncert u Lisinskom. 'Koncert će biti za sve one koji vole lipu rič i lipu melodiju. Bit će to večer u kojoj se možemo isključiti iz svakodnevnice i probuditi ono najljepše u čovjeku - emocije i ljubav', poručuje Oliver Dragojević, a koliko ga publika voli, pokazala je time što su sva tri koncerta već rasprodana. Prvi od njih na rasporedu je 8. ožujka, a zbog ogromnog interesa Oliver je odlučio da u popularnoj zagrebačkoj dvorani održi i četvrti koncert.

Kad ste započinjali svoj glazbeni put, jeste li očekivali da će vam se dogoditi uspjeh o kojem neki mogu samo sanjati?
Glazbom sam se počeo baviti iz ljubavi prema njoj. Nitko, pa tako ni ja, ne očekuje ni početak ni kraj. Nego samo da radiš ono što voliš i svim srcem vjeruješ u to. Zapravo, to samo nekako izlazi iz čovjeka.

Je li vam žao što se niste rodili u nekoj drugoj zemlji gdje biste bili još slavniji i bogatiji?
To sam rekao puno puta – i to je istina. Ne samo zbog drukčijih uvjeta, nego mi se čini da mi nismo na nekom nivou koji bih ja htio. Ne sluša se prava glazba i ono što je kvalitetno, a sve više dolazi i do ekspanzije komercijalnih stvari koje kratko traju. Ja nisam takav pa mi to malo smeta.

Nije li vam to pomalo frustrirajuće?
Nas pjevača jako je malo. Teško je svima udovoljiti. Ono što mi je žao je da mladi ljudi nemaju previše izbora. Moraju pristati na sad i odmah. To je potpuno krivo jer glazba ima širinu koja trpi određene kompromise. A kod nas se uglavnom rade kompromisi da bi se što prije stiglo na nekakav pijedestal koji je većinom varka i kratka vijeka.

Po čemu najviše pamtite svoje odrastanje u Vela Luci i Splitu?
Najviše po druženju. Oko mene je bilo puno teta i barba, kako mi to u Dalmaciji kažemo. Stalno bi se nalazili i pjevali. Znam da bi se iza ručka i večere uvijek zapjevalo. Moje je djetinjstvo prošlo vrlo prirodno i normalno. Živjelo se tada baš onako kako treba.

Vaši roditelji nisu bili pretjerano imućni. Postoji li nešto što su druga djeca imala, a vi niste?
Ne bih rekao da su bili siromašni, nego čak i ispod toga. Brat Aljoša je kuhao, ja bih prao kuću. Mater i otac su radili, ali mi od te love nismo mogli kupiti doslovno ništa. Sjećam se da smo jednom na jedvite muke bili uzeli radio na kredit. Jako mi je tada nedostajao klavir. Ali imao sam gitaru koju mi je otac kupio, no jednom prilikom su mi je u Vrgorcu razbili. Bio mi je to ogroman šok jer mi je tada bila sve na svijetu.

Je li vam se bilo teško nositi s tom neimaštinom?
Nisam ni znao da postoji nešto bolje. Gledao sam na ljude drukčije nego sada, možda čak malo i površno. Nisam gledao tko je tko, i što netko ima, jer me jednostavno nije bilo briga.

Kakav ste bili učenik?
U osnovnoj sam školi bio odličan. Onda je došao pubertet, svirke, srednja glazbena škola... Malo se manje učilo, a više živjelo. I danas mi je žao što nisam upisao i završio Glazbenu akademiju, jer mi je to bila velika želja.

Koji predmet nikako niste voljeli u školi?
Volio sam francuski jer sam pjevao na tom jeziku. Znam da mi ruski nikako nije bio drag. Tada se učio u školi jer je literatura na ruskom bila dosta jeftina. Nisam volio biti štreber, a jezike sam najviše naučio preko pjesama.

U kojem ste trenutku imali prvi doticaj s glazbom? Znam da ste kao dječak bili izvrsni u sviranju usne harmonike.
Da. Otac mi je kupio usnu harmoniku kad sam imao četiri ili pet godina. On je radio u lučkoj kapetaniji i kako smo stalno putovali trajektom, često bih upravo na brodu zasvirao tu harmoniku. Skupili bi se očevi prijatelji, to su bili već stariji ljudi, pa bi pjevali dok sam ja svirao.

Sjećate li se na što ste potrošili prvi honorar?
Ne znam na što sam ga potrošio, ali znam da sam ga dao materi i ocu. Svirali smo Novu godinu u Klisu. Pješice sam s Klisa došao doma u Split, a njih nije bilo jer su išli negdje vani na slavlje. Čekao sam ih do nekih sedam-osam sati ujutro i kad su se vratili, dao sam im tu lovu. Mislim da su je oni iskoristili da bi kupili hranu.

Koje je to godine bilo?
Samo malo, sjetit ću se. 1962. Da, te godine! Ja sam tada imao petnaest godina.

Kako su vam roditelji reagirali kad ste im kazali da želite biti pjevač?
Uvijek su me podržavali u svemu što sam radio. Bili su divni ljudi i najviše ih pamtim po poštenju i dobroti.

Mislite li da biste bez pokojnog Zdenka Runjića teško ostvarili karijeru kakvu imate danas?
U životu sam napravio tri reza koja su dosta drastična. I svaki sam put pogodio, a mogao sam i pogriješiti i tada bi mi se život potpuno promijenio. Zdenko mi je bio veliki prijatelj. Vrhunski skladatelj i prava je blagodat bila surađivati s njim. Radili smo trideset godina i znam da bi mi uvijek bilo teško, od svih pjesama koje je stvarao, odabrati upravo onu koju želim otpjevati.

Imate li neke rituale prije koncerta?
Samo mi je važno da sve tonski funkcionira kako treba. Jedan dobar udarac i ton na klaviru – i ja sam zadovoljan.

Nije tajna da su vam glazbeni uzori Stevie Wonder i Ray Charles. Pronalazite li inspiraciju u njihovim pjesmama?
Kao pjevače da, ali da ih idem kopirati – ne! Jer je to teško. Oboje su osobe s velikom osobnošću i karizmom. Vrhunski glazbenici. Fenomenalni pjevači.

Jedan od omiljenih pjesnika vam je Tin Ujević. Kako ste se zaljubili u njegovu poeziju?
Još u trenutku kad je Zdenko uglazbio stihove njegove pjesme 'Zelenu granu s tugom žuta voća'. Ubrzo sam nabavio sve njegove knjige i pročitao ih u jednom dahu.

Nedavno nas je napustio Kemal Monteno. Kad ste ga vidjeli posljednji put?
Na jednom televizijskom snimanju. Bio sam s njim jako dobar. Imali smo turneje po bivšoj državi. Spavali smo mjesec i pol dana u istoj sobi. Što smo sve nas dvojica doživjeli... Da je on sad tu, bolje bi od mene to ispričao. Bio je jako duhovit čovjek i s njim je bilo puno humora. Pravi čovjek iz naroda. Njegovi i moji razgovori bili su neozbiljno ozbiljni. Dosta je radio s Arsenom. Zvao ga je Profesor.

Kemo je, baš poput vas, uzor mnogim pjevačima koji tek pokušavaju pronaći svoje mjesto na estradi. Trenutno pratimo put mladih glazbenika do uspjeha u popularnom showu 'The Voice'. Gledate li ga?
Kad sam doma, pogledam. To je jedan jako dobar potez. Smeta mi jedino što ti mladi ljudi, ako ne pronađu pravu šansu u glazbenom svijetu, lako padnu u zaborav. Ima puno dobrih talenata i drago mi je da ih uče baš ovi pjevači koji imaju iskustva. To će im jako koristiti.

Imali smo prilike vidjeti i da su kandidati pjevali vaše pjesme. Što je potrebno da bi neki od njih opstali na sceni?
Tako je. Mali Jure iz Zadra otpjevao je 'Brod u boci', a ona cura iz Tučepa 'Nocturno'. Drago mi je kad pjevaju domaće pjesme. Jer kad pjevaju strano – to je onda skidanje. Kad im date hrvatski tekst, onda se zapravo najbolje može vidjeti kako tko pjeva. Savjetovao bih svim kandidatima da budu svoji. To je strašno važno. Biti svoj!

Da je u vaše vrijeme postojao jedan takav show – biste li se prijavili?
Ja sam išao na neke 'Prve pljeskove', više ni ne znam kako se to zvalo. Znači da bih se vjerojatno prijavio. Ili bi me netko od prijatelja prijavio. Sjećam se sad da smo se Aljo, moj brat, i ja, prijavili na neko natjecanje na radio Splitu. Ja sam imao deset godina, a on dvanaest. Bili smo prava senzacija.

Mislite li da biste pobijedili u 'The Voiceu' da je postojao tada?
Nemam pojma. Na ovim 'Prvim pljeskovima' imao sam neugodno iskustvo kad su mi rekli da nemam sluha. Pa su me makli, nisam uopće došao do bine.

U susjednoj Srbiji postoje slične emisije u kojima kandidati također s velikom radošću pjevaju vaše pjesme i ističu da ste im velik uzor. Tamošnja vas publika već godinama željno očekuje. Postoji li mogućnost da im ipak zapjevate?
To sam već rekao i smatram završenom pričom. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da promijenim svoje mišljenje. Jednostavno, tamo mi se ne ide. A i sam bih sebe time jako iznevjerio.

Unatoč publici koja vas silno želi vidjeti?
Znam da oni dolaze na moje koncerte izvan Srbije. Oni koji me baš toliko žele čuti, naći će me.

Jedan od onih koji često ističe da ne bi pjevao u Beogradu je i Mišo Kovač. Upravo je on jednom prilikom za vas izjavio da niste zvijezda niti ćete ikada biti. Je li vas povrijedio time? Pokušao se ispričati?
Mislim da mi to može biti samo kompliment. Jer biti zvijezda u ovoj državi nije uopće dobro. Pored ovakvog ekonomskog stanja, industrije i gospodarstva, dobro je – ne biti zvijezda! Nije me pogodilo to što je Mišo rekao. Ma kakvi. Pa ja Mišu znam, mi se i vidimo nekad. Meni je to smiješno pa mu kažem: A šta je, Mišo, opet si me spominjao.

Tko je za vas istinska zvijezda u Hrvatskoj?
Kad su u pitanju sjaj i scenski pristup, onda definitivno Seve i Rozga. Medijski, svake sekunde su svugdje – od portala do televizija.

Mislite li da je njihov uspjeh povezan i sa seksipilom?
Ma ne. To mladi uglavnom gledaju. Dobro, to je stvar ukusa.

Vaš kolega Massimo nedavno je izjavio kako nikad ne bi snimio duet sa Severinom i Jelenom Rozgom. Kako biste vi reagirali kad bi dobili takvu ponudu?
Ovisi. Ako je dobra pjesma, onda možda i bih. Nisam razmišljao o tome nikad, ali zašto ne. Ajmo napravit sad jednu usporedbu s Lady Gagom. Problem kod Amerikanaca je taj što su odrastali na glazbi koja je fantastična. A mi na onome što smo uspjeli sami sebi napraviti. Lady Gaga pjeva jako dobro pjesme koje inače ne pjeva. Ne znam baš kako bi ove dvije to napravile.

Split nekad i sad – razlike su itekako vidljive, a iz vaše perspektive to izgleda kako?
Problemi su sve veći. Grad je procvao turizmom, a toga nikad ne bi bilo da su nam platforme u Jadranu sigurne. Naši državni poglavari koji se bave državom i narodom ne shvaćaju da je to tako čista grana industrije. Turizam. A oni sve to s platformama žele uništiti. Protiv sam toga i tko god ovo pročita neka se stavi na stranu očuvanja Jadrana. Jer može se dogoditi velika tragedija. Mi smo zatvoreno more. Jedan mali incident i doviđenja turizmu i svemu ostalom što gradimo. Evo, gledam taj Split, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Pulu... To sve cvate od turizma. Zaj..... sve to s jednim krivim potezom jednostavno je nedopustivo!

Kako vas zdravlje služi?
Nisam zadovoljan. Na dane sam. Vjerojatno su to i godine malo. A malo i način života kakav sam vodio. Valjda naplate stignu kad tad. Pa sam malo nervozan, ponekad me zaboli glava. Vrti mi se. Moram se dobro naspavati. Ne mogu spavat. Događaju mi se sve one stvari vezane uz starost.

Već ste neko vrijeme u mirovini. Pretpostavljam da vam je jedna od oaza mira Vela Luka.
Ono što samom sebi uvijek želim je da pobjegnem od gužve, buke, puno sličnih i nesuvislih razgovora. To more me umiri i zato sam toliko ljut što ga žele uništiti. Često se u životu vodim stihovima iz pjesme 'Ne žuri, djevojčice' koji kažu: Ne žuri tek je zora, svitanje, još nije dan. U prenesenom značenju – ako nemate strpljenja, onda vam je bolje ništa ne raditi.