Kako i nalaže festival eksperimentalnog filma i videa, samo otvorenje u kinu SC bilo je daleko od formalnosti i velikih govorancija. Filmovi koji su uslijedili zato su rekli ponešto više i o festivalu i o eksperimentu u prostoru pokretnih slika.

Prvi film, 'Meteor' Christopha Girardeta i Matthiasa Müllera, kolaž je brojnih dječjih filmova i bajki koji gledatelje vodi iz dječje sobe u svemir. Auditivni sloj filma prati vizualnu kolažiranost, odnosno ispresijecanost, čime se pred gledateljem stvara gusta šuma referenci i metafilmskih trenutaka te nekoliko narativnih i vizualnih slojeva. Ritam filma naglašava lom kadrova, a nama je posebno zanimljivo bilo kolažiranje, odnosno rezanje trake istog kadra filma kojim se stvarao sitan pomak slike, što djeluje poput pulsiranja filma.

Ulica Clerkenwell 99' Sophie Michael naizgled je ne pretjerano inventivan film koji se sastoji tek od sferičnih stropnih lampa što lelujaju kadrom. No te obojene kružnice svojim jednostavnim plesom kroz kadar grade ostale filmske elemente, stvarajući cjelovitu filmsku priču. Njihovi pokreti stvaraju ritam, gibanja kadrom opisuju melodiju, susreti, dodiri i srastanja stvaraju filmski sukob, dok miješanja boja izazivaju vizualnu ugodu, na trenutke možda i emociju.

Film hrvatskog autora Damira Očka We saw nothing but the uniform blue of the Sky' polazi od priče kako su morski nomadi preživjeli tsunami iz 2004. godine pažljivo promatrajući stvari u promjenama. Film nas vodi na obalu koja naizgled djeluje statično, a kroz rijetke promjene, poput pasa u igri koje zamjenjuju šetači, vodi nas glas pripovjedača s govornom manom, čime uho promatrača i slušača sa sadržajnog sloja prelazi na auditivni. Time kao da nas ometa u uočavanju promjena koje izviruju u kadrovima naglašeno žute, zlatne svjetlosti, a na koje upućuje zadnji kadar usmjeren na valove.

Na kraju natjecateljskog dijela prvoga dana Nicolas Provost nas je posjeo u avion i u 'Dirljivoj priči' ispričao upravo takvu priču kroz razgovor mladića i djevojke, dok smo vizualno bili prepušteni poetičnom letu Boeinga snimljenog iz raznih kutaka, s tla, putničkih sjedala, iz kokpita te iz drugih zrakoplova. Avion je tako praćen u prodoru kroz oblake, 'plutanju' nad njima, u susretu sa suncem u padu, dok moćni mlazovi aviona gotovo opipljivim tragovima upisuju priču iz auditivnog sloja u nebo, bivajući spojke dvaju slojeva filma.

Van konkurencije je prikazan čisti filmski klasik – 'Put na Mjesec' Georgesa Mélièsa iz 1902. godine koji je prije nekoliko godina restauriran i dobrim dijelom ručno obojen te obogaćen glazbom grupe Air. U filmu koji je na samom izvoru filmske umjetnosti otvorio vrata filmskoj fantastici i istraživanju, šest znanstvenika odlazi na ekspediciju na Mjesec, gdje upoznaju čudnovata bića te se, bježeći od njih, vrate na Zemlju. Film gledatelju u svim slojevima nudi izuzetno filmsko bogatstvo – od glume koju odlikuju prenaglašeni pokreti što kucaju na vrata groteske, preko spajanja animiranih i igranih dijelova, do beskrajno zabavnog humora, ciljanog ili dobivenog s protokom vremena. Važan element restauriranog filma je glazba grupe Air koja zvučno vrlo uvjerljivo 'opisuje' film, a posebice je pogođena u prvom kadru s luckastim i skakutavim znanstvenicima.

Za kraj prvog dana gledatelji su imali priliku pogledati i poslušati instalaciju 'Glazba svjetla' Lis Rhodes koja je u SC stigla direktno iz londonskog muzeja Tate Modern. Riječ je o instalaciji od dva 16-milimetarska projektora koji svojim međusobno suprotstavljenim projektorima gledatelja uranjaju direktno u prostor u kojem nastaje film. Projektori na platnu projiciraju prazne filmske vrpce ispunjene crnim linijama različite gustoće i debljine, koje 'stvaraju' zvuk. Suprotstavljenost dvaju projektora i njihovih (različitih) suigri stvara izvedbenu napetost, dinamizirajući to polje sukoba te 'tjerajući' promatrača da šara glavom od jednog do drugog. Problem instalacije je što se ideja ubrzo iscrpi, a razvoja priče nema, te je puno efektnija u prostorima u pokretu, za razliku od sinoćnjeg SC-a.

Srijeda na 25 FPS

Portret članice žirija, slavne austrijske videoumjetnice Mare Mattuschke

Mara Mattuschka, kultna austrijska filmašica i videoartistica, od 80-ih ne prestaje iznenađivati svojom multimedijalnom umjetnošću obilježenom satirom, feminističkom revizijom i grotesknim humorom. Body art i performans u njezinim radovima veselo supostoje uz film i video, a kao članica ovogodišnjeg žirija publici će predstaviti šest filmova iz svoje bogate karijere.

Tajnovitost

Prošireno filmsko iskustvo

Sandra Gibson i Luis Recoder, međunarodno priznati umjetnici koji se bave materijalnom stranom filmskog medija, zajedno će s čikaškom umjetnicom zvuka Olivijom Block izvesti sada već klasični projekcijski performans iz 2008. godine 'Bez naziva', koji zahvaljujući dvama 16-milimetarskim projektorima i lomovima svjetlosti materijalnu stranu filmskog aparata pretvaraju u eterično iskustvo. Izvedba će se održati u 22 sata u Teatru &TD, a ulaz je slobodan.