Čak i ako ne bude apsolutni pobjednik ovogodišnje dodjele Oscara, za očekivati je da će 'Američke varalice' uzeti barem pokoju glumačku nagradu - Christian Bale u kategoriji glavnog glumca i Jennifer Lawrence za sporednu ulogu to su svakako zaslužili.

Kako god da završi ta ne baš uvijek osobito poštena utrka za najprestižniju filmsku nagradu, novi film Davida O. Russella svakako je njegov najbolji do sada, a s mješavinom retro nostalgije, humora, romanse i akcije te happy enda mogao bi pogoditi žicu glasača Akademije, kao što je to prošle godine pošlo za rukom znatno inferiornijem ostvarenju 'Argo' Bena Afflecka.

Varalice iz naslova su Irving Rosenfeld (sjajni Bale s grozomornom perikom) i Sydney Prosser (Amy Adams), ljubavni par međusobne fatalne privlačnosti i amoralnih svjetonazora, kojima nikakav problem ne predstavlja do kraja oguliti siromašne očajnike koji u njima vide svoju posljednju nadu. Puritanci bi mogli prigovoriti zbog određene glorifikacije to dvoje razmjerno sitnih kriminalaca koje Russell oslikava kao simpatične, šarmantne i lijepe (potonje, doduše, vrijedi samo za Amy). S obzirom da je priča ispričana gotovo u potpunosti iz njihove perspektive - a oni su kao suradnici FBI-a prešli, uvjetno rečeno (jer stvari nisu baš tako jednoznačne) na stranu 'dobra' - takvo tumačenje ne bi bilo posve neutemeljeno.

Irving i Sydney naime prisiljeni su pomoći državnim agentima u lovu na korumpirane političare, lažno se predstavljajući kao američka veza bogatog saudijskog šeika koji je spreman uložiti ogroman novac u gospodarski posrnuli Atlantic City. Priča je nastala prema istinitim događajima s kraja 70-ih i početka 80-ih, no za razliku od prošlogodišnjeg oskarovskog slavodobitnika 'Arga', ovoga se puta američke državne službe ne prikazuju u osobito povoljnom svjetlu. FBI-jev agent Richie DiMaso (Bradley Cooper), pod čijim se vodstvom operacija izvodi, oslikan je kao ambiciozni luzer, ne osobito simpatičan tip, pomalo nesiguran, pomalo bahat, a i pomalo naivan – ne baš uzorna slika i prilika onoga što bi trebala biti sama krema tzv. intelligence službe.

Ni ulov FBI-ja nije baš toliko senzacionalan koliko bi bilo za očekivati – kao što se to često dogodi u stvarnosti, tako je i ovoga puta bilo na filmu – najveće su zvjerke ipak ostale na slobodi. Spektakularna akcija skriva nesposobnost (ili izostanak stvarne želje) za obračun s pravim zlikovcima. U tom svjetlu osobito je zanimljiv, pogotovo iz hrvatske perspektive, prikaz korumpiranog gradonačelnika Atlantic Cityja – svojevrsne tamošnje i tadašnje verzije Keruma ili Bandića - populista omiljenog među narodom, kolegama, ali i mafijašima, čovjeka uvijek spremnog na akciju i savijanje pravila kako bi realizirao svoju ideju, a granicu između altruizma i rada u korist vlastitih interesa kod njega je ponekad vrlo teško razgraničiti. Takav je gradonačelnik Carmine Polito (odlična uloga Jeremyja Rennera) koji je prikazan praktički kao good guy, čovjek koji ispunjava svoj i tuđi američki san, a zaobilazeći pravila neučinkovitog sustava postaje kolateralna žrtva previše revnih organa reda.

Ta zamućena linija između onoga što bi bili 'dobri dečki' i 'loši dečki', uz sjajnu glumu i fino razrađene odnose među likovima, jedan je od interesantnijih aspekata filma. S jedne strane omogućava da kontroverzne političare poput Bandića vidimo očima njegovih štovatelja, a s druge strane ne treba zaboraviti da bi to izgledalo kao da netko poput Hrvoja Petrača najljepšim riječima govori o svom prijatelju na visokoj političkoj funkciji - bi li to uistinu bio kompliment?

Inverzija koja je rezultat redateljeva narativnog pristupa ne treba zavaravati - silne simpatije koje imamo prema liku gradonačelnika Polita proizlaze iz toga što svijet u 'Američkim varalicama' gledamo kroz oči sitnih kriminalaca, a iz te perspektive sve postaje relativno.