Dokumentarac 'Još jednom' prati živote pet prijatelja – četiri lezbijke i transrodne osobe tijekom pet godina, od 2007. do 2013. Fokus filma je na njihovim ljubavnim odnosima, prijateljstvu, aktivizmu i kreativnom radu. O filmu koji na vrlo privlačan, elegantan i suptilan način pomiče granice hrvatskog dokumentarca (prvi put se filmski progovara o transrodnosti) porazgovarali smo s autorima Anom Opalić i Noahom Pintarićem

Kako je nastajao film 'Još jednom'?

Noah: Inspiracija nam je definitivno bio film Jennifer Fox 'Letenje: ispovijesti slobodne žene', prikazan na ZagrebDoxu 2007. Jako nam se svidio njen način snimanja i izravnost pri obraćanju kameri, no bilo nam je žao što u filmu koji se bavi ženama u zbilja širokom smislu nema nijedne lezbijke. Tada smo odlučili da ćemo mi pokušati napraviti takav film.

Ana: Da, ideja je bila svojevrstan 'život s kamerom': dokumentiranje naših druženja, malih drama kojima rezultiraju naši ljubavni odnosi, s idejom da će nam snimljeni materijal kad-tad pružiti priliku da se sagledamo iz nekog drugog kuta i jasnije shvatimo svoju poziciju. U početku smo nekako izbjegavali definirati 'što točno radimo' jer znali smo da je dug put pred nama i da treba jednostavno gurati dalje, snimati, pa ćemo s vremenom vidjeti kamo nas vodi. Vrlo brzo postalo je jasno da se stalno vraćamo u naš prijateljski krug, da nam svima to što radimo ipak ima smisla i jednostavno smo ustrajale u snimanju.

Na ZagrebDoxu je sve počelo te sada, sedam godina kasnije, zatvarate krug premijerom upravo na njemu.

Ana: Jako mi je drago što se film promovira na ZagrebDoxu, jer nas je upravo on sve zarazio dokumentarcem. Svi članovi te početne postave filma jako su htjeli snimiti dokumentarac i nismo nikako odustajali od toga. Na trenutke nismo ni bile sigurne što radimo, ali smo znale da ćemo nešto napraviti.

Cure u filmu djeluju izuzetno opušteno i vrlo otvoreno progovaraju o svojim ljubavnim problemima. Koliko im je trebalo da se opuste pred kamerama?

Ana: Za ovaj film međusobno povjerenje je bilo zaista presudan faktor. Opuštenost pred kamerom nije nam bio problem upravo zato što smo sve bile bliske, bile smo frendice koje se inače bave kreativnim poslovima, znale smo da je važno ispričati našu priču, a opet - s druge strane - sve je to bilo potpuno neformalno i bez filmske ekipe, bez budžeta, bez ikakvih očekivanja. Bilo je to kao da ja sada malom kamerom snimam ovaj naš razgovor. Uglavnom sam snimala iz ruke. Ako bi netko tražio da se kamera ugasi, gasila sam je. Bilo je bitno da se svi osjećamo kao da možemo, ali ne moramo to raditi.

Koliko su bile povezane priče i junakinje priča?

Ana: Iako se zapravo sve do kraja filma ne vidimo sve zajedno, doista jesmo bile povezane sve to vrijeme i jako smo se puno družile. Nažalost, većina tih 'grupnih scena' nije iz dramaturških razloga ušla u film. Jer ovo je film u kojem pratite pet likova i bilo je bitno da postignemo taj stupanj jasnoće - tko je tko, što je čiji problem i što se kroz vrijeme koje prolazi događa s kim. Scene naših druženja bile su malo previše kaotične, s puno internih šala koje bi bilo praktički nemoguće približiti široj publici. Svašta se tu govorilo…

Noah: …psovalo…

Film prati ljubavne živote junaka, ali progovara i aktivistički. Koliko ste planirali taj aktivistički sloj, a koliko je to uplivalo u film po nekom defaultu?

Ana: Htjeli smo progovoriti aktivistički, ali na neki izravan, iskren način. Mimu Simić je to, mislim, i održalo u projektu. Ona je bila jako svjesna da je to što radimo bitno iz aktivističke pozicije, no i mi ostali smo cijelo vrijeme bili svjesni da će film biti bitno aktivistički, da će do publike možda doći na neki drukčiji, osobniji, intimniji način.

Film sadrži i nekoliko minuta splitskog Pridea, što je najsnažniji aktivistički trenutak. Kako je bilo naći se u tom grotlu mržnje? I u filmu izgleda pomalo zastrašujuće.

Ana: Bilo je to užasno. U filmovima gledaš nasilje cijelo vrijeme, ali kad se oči u oči susretneš s tom mržnjom, s tom agresijom, to ti ne može dočarati nijedan film. Ti u filmu vidiš sliku, ali ne osjetiš tu vibru, tu negativnu energiju koju smo svi osjećali doslovno na koži. Taj Split Pride je bio velik šok za sve nas.

Koja je uloga Pridea u samom filmu?

Ana: Gledatelj cijelo vrijeme prati priču iznutra, unutar naša četiri zida, a u toj sceni dobije priliku vidjeti nas izvana, na način na koji nas percipira većina ljudi. Mi smo i neka gomila s transparentima koja 'provocira'.

Vratimo se malo samom filmu. Iako se na prvi pogled nameće usporedba s prošlogodišnjim filmom Dane Budisavljević, 'Nije ti život pjesma Havaja', čine mi se bitno različitima, jer u centru ovog filma nije propitivanje lezbijstva i lezbijske pozicije. Vi to u filmu uzimate zdravo za gotovo, a pravi problem prebacujete na ljubav.

Ana: Sve se u odnosima uvijek i svodi na ljubav. Nema veze je li riječ o gay ili straight vezama.

Noah: To je univerzalan problem.

Ana: Film kreće od druge startne pozicije. Ne pravi dramu oko toga što smo mi gay. Svi mi u filmu smo out i svi smo dio te neke aktivističke scene, za razliku od velikog broja djevojaka koje žive 'u ormarima' i ne outaju se, već se predstavljaju kao prijateljice i cimerice. Da nismo svi out, ne bi uopće moglo biti ovakvog filma.

No i u filmu se osjećaju utezi specifični za gay veze. Ana, vaša se djevojka u filmu, na primjer, ne želi outati. Koliko takve stvari dodatno kompliciraju ionako komplicirane ljubavne priče?

Ana: Dosta. Možete to usporediti s ljubavlju katolkinje i pravoslavca u provinciji, na primjer. Moja prijateljica je nedavno dovela Makedonca u svoju katoličku obitelj. To je bila tragedija. Skoro su ga deportirali. To su specifični problemi manjina. Mene je malo žalostilo to da nijedna moja cura nije bila sa mnom u filmu. Sve su bile poput nekog duha. Joanna se nije htjela snimati, cura s kojom sam je prevarila nije htjela biti u filmu, a na kraju ni žena s kojom sam i danas u sretnoj vezi nije htjela/mogla biti u filmu zbog mogućih komplikacija na poslu i u obitelji. To me često deprimiralo.

Noah: No to je dramaturški dobro za tvoj kontinuitet.

Ana: Da, ali meni je na trenutke bilo žao što nemam nikoga u kadru, što sam sama u filmu. Ispast će još da lažem, da smo izmislili sve te žene, hehe.

Jedno od vaših, Ana, ključnih pitanja koja se vrte kroz film je: 'Zašto moje veze traju tri godine?' Jeste li pronašli odgovor?

Ana: Jesam, ali za sebe, hehehe.

Znači, nećete pomoći nama ostalima?

Ana: Nema recepta kojim ću vam pomoći. Mislim da nas društvo nekako pritišće da uporno hrlimo u stalno nove veze, čak i kad to realno nije nešto što je održivo.

No tri godine, koliko je rok trajanja vaših veza, nije ni tako malo.

Ana: Što bi rekla Ivka: 'Da bar tri godine!' Njene traju tri dana, hehe.

Zanimljivo mi je bilo da su čak dvije djevojke usred ljubavnih problema rekle da one to više ne mogu i da će se okrenuti dečkima, odnosno tom nekom lakšem putu. Noah, vaša je bivša djevojka i završila s dečkom. Je li taj odabir lakšeg puta uobičajena praksa kod razočaranih lezbijki?

Ana: Ima i toga, događa se, da.

Noah: Kod moje bivše djevojke to nije bio skroz takav slučaj, jer je ona biseksualna. Ali komplicirano je u nepodržavajućem okruženju, od roditelja nadalje, biti opušten u vezi.

Koliko vam je u takvom okruženju važna queer zajednica u kojoj se osjećate sigurno?

Noah: Kao što je Ivka rekla u filmu, na kraju je najvažnije to da imaš te odnose i prijatelje.

Ana: Ivka je imala neke ključne izjave u filmu i oko njega. Mnoge, nažalost, nismo mogli montirati. Na promociji svoje knjige rekla je da nitko nije sam ni u čemu što radi. Uvijek imate nekog tko je uz vas. 'Ja sam imala te svoje queer ljude', rekla je Ivka. Kad sam se doselila u Zagreb, shvatila sam da se nikad prije nisam toliko uklopila u neko društvo. Uvijek sam bila sa strane, kao neki marginalac. Tek sam se na zagrebačkoj queer sceni nekako baš dobro snašla.

Vi ste, Noah, sad dio i transrodne zajednice. Koliko vam je time još teža situacija, jer je u Hrvatskoj jako malo outanih transrodnih osoba?

Noah: Ja osobno ne osjećam tu težinu. Moja queer okolina je stvarno super, a drugu nemam.

Ana: Kao da živiš pod staklenim zvonom.

Čitao sam u jednom intervjuu da roditelji nikako nisu prihvatili vaše lezbijstvo, Noah. Kako su reagirali na tranziciju?

Noah: Nažalost, majka nije doživjela moju tranziciju. Ali to su stvarno zeznute stvari kad nemaš podršku u obitelji. No na neku foru, to me možda i ojačalo, razvilo samosvijest da trebam raditi na tome. Evo, film 'Još jednom' prvi put kod nas progovara o transrodnosti.

Na samom početku filma nametnula se paralela s pjesmom 'Ljudska priroda' vašeg benda, Ana, U pol 9 kod Sabe. Upravo taj bend potpisuje glazbu koja je baš dobro sjela. Što je nastalo prije, kokoš ili jaje? Film ili bend? Ili su rasli usporedo?

Ana: Bend je oformljen 2009. godine, kad je nastala i pjesma. Svi smo mi isto društvo, to je ta priča, zato su pjesme i dobro sjele u film. Pokušavali smo jedno vrijeme i bend uklopiti u film, ali nismo mogli zbog pitanja tko je u to vrijeme bio out, a tko nije. Danas bi to bilo moguće, ali film je već gotov.

Na kraju razgovora, što mislite o tome kako će film proći na Doxu? Regionalna konkurencija u kojoj se nalazi izuzetno je jaka ove godine, kako je rekao direktor festivala Nenad Puhovski.

Noah: Ni ne razmišljamo o tome. Što bude – bit će.

Ana: Presretni smo da je film u konkurenciji na ZagrebDoxu. Dalje od toga nam ne treba. Sve je počelo na Doxu i završava se na Doxu. Dream come true

Što nakon Doxa?

Ana: Baš sam neki dan rekla jednoj od cura: 'Znaš što, moramo snimiti nastavak!'

Nastavlja se…