'Pismo Krste Papića u potpunosti je ispravno, istinito i točno. Dok smo se mi 1990-ih bojali socijalizma, kapitalizam nam je pojeo film', rekao nam je filmolog Nikica Gilić, rekavši da 'postoje dva puta prema rješenju – politički i pravni'.

'Budući da su katedrale i slike javno vlasništvo, takav status trebao bi imati i film. Kulturna politika bi se trebala baviti time da film postane javno dobro. Problem je to što nema političke volje za tim. Film je u kulturi zadnja rupa na svirali. Mi se brinemo o tome tko će biti intendant splitskog i zagrebačkog HNK, a ne bavimo se puno važnijim temama poput hrvatskog filma', prokomentirao je (ne)mogućnost političkog rješenja profesor Gilić.

Pravni put prema rješenju približio nam je Zoran Bauer, odvjetnik i sin redatelja Branka Bauera. 'Na problemu filmskih prava se radi i razgovara, posebice u posljednje vrijeme. S jedne strane nalaze se filmaši i nasljednici, s druge strane producenti. Mislim da je to jedini put do rješenja. Krsto Papić je izabrao drugi, pokušavši dobiti podršku političkih struktura, ali nije bilo volje. To ga je prilično mučilo, što se vidi i iz pisma. Država se, nažalost, u potpunosti oglušila na taj problem', rekao nam je Bauer.

'Slažem s riječima iz pisma Krste Papića. Kao autor jednog od vjerojatno najrepriziranijih filmova, 'Sokol ga nije volio', za desetak repriza tog filma od Zagreb filma dobio sam 2500 kuna', rekao nam je redatelj Branko Schmidt, dodavši: 'Trenutno stanje u potpunosti odgovara producentima. No nije problem samo u tome, već u hrvatskome filmu u cjelini. Treba se riješiti i problem raspodjele prihoda od distributera, između ostaloga.'

I Schmidt ne vidi rješenje u politici. 'Političari imaju puna usta meda kad vas trebaju, a kad vas ne trebaju, zaborave na vas. Mislim da je pravni put jedini ispravni put. Trebali bismo se ujediniti i navaliti i vjerujem da bismo mogli uspjeti, jer smo dobra ekipa. Društvo hrvatskih filmskih redatelja je u dobrim rukama, a vjerujem da bismo dobili i podršku HAVC-a. Hrvoje Hribar bi sigurno bio za to', objasnio je Schmidt.

Što se tiče samog izvora nevolja, Krsto Papić je u pismu istaknuo državu i tajkune kao ključ problema. Branko Schmidt malo širi priču. 'Mislim da smo krivi svi mi. Tih 90-ih sve drugo je bilo preče. Bili smo zagušeni ratom, i ovim, i onim. No mi autori zaista jesmo najveće žrtve, jer filmovi su naša djeca, kako je rekao Krsto.'

Petar Krelja je u sličnoj situaciji kao i Branko Schmidt i drugi filmski autori. 'Iz Zagreb filma mi povremeno kapne koja kuna, ali to su zanemarujuće cifre. Ako se usporedi sa stanjem u drugim zemljama, a Krsto Papić je to dobro proučio, mi smo itekako zakinuti', rekao nam je redatelj, nastavivši: 'Autori krvavo dolaze do filma, uz jako puno muke. Na kraju, kad taj proizvod dođe na vidjelo, netko drugi počne manipulirati njime. To je ordinarna pljačka.'

Što se tiče rješenja problema, Petar Krelja nije pretjerano optimističan. 'Krsto Papić bio je jako sposoban čovjek. Ako on nije uspio riješiti problem, ne znam tko bi mogao. Ja sam jedan od onih rezigniranih, onih koji su se pomirili sa situacijom. Meni je beskrajna radost snimati filmove i u tome vidim kompenzaciju, no neizvedivo je živjeti od honorara.'

I Krelja eventualno rješenje vidi podalje politike. 'Uvjerenja sam da se rješenje treba potražiti pravnim putem. Društvo hrvatskih filmskih redatelja treba pokrenuti cijelu priču, posebice nakon što je Krstino pismo uzburkalo medije', rekao nam je, dodavši: 'Dirljivo je, ali i uznemirujuće to da nam čovjek na odlasku mora doviknuti da se trgnemo.'