Vaša biografija vrlo je bogata, surađivali ste s metal glazbenicima poput Judas Priesta pa sve do Franka Zappe. U čemu je tajna, osim u puno sati vježbanja? Mnogi glazbenici to također rade, ali nemaju tu širinu znanja. Kako ste to postigli?
Počeo sam snimati u vrlo ranoj dobi, zahvaljujući sviranju u očevom bendu. Sa 13 godina sam imao svoje prvo profesionalno snimanje. Sa 16 godina sam snimio tri albuma i odradio BBC Radio emisija. Počeo sam raditi projekte, a u toj dobi sam svirao i u operi 'Jesus Christ Superstar' u Londonu i puno toga sam naučio u vrlo kratkom vremenu. Ono što sam naučio u tim danima snimanja je to da mi je sviranje mnogih glazbenih stilova  pomoglo u kasnijim godinama rada.

Budući je poznato da bubnjari najviše surađuju u bendu s basistima (ritam sekcija), s kojim od basista ste se kao bubnjar pronašli? S kojim vam je bilo najugodnije svirati od velikih imena u svijetu bas gitare?
Sve zavisi od basista do basista. Dokle god koriste svoje uši i svoju glazbenu intuiciju, nikad nema problema i sa svima je ugodno surađivati. Iskreno, osim ako glazbenik ima loš tajming, rijetko bude da session, svirka bude loša.

Možete li opisati kako je bilo zamijeniti velikog Jeffa Porcara u grupi Toto? Znamo da je grupa Toto bila jako vezan za njega. Kakav ste osjećaj imali kad ste ušli u bend nakon te tragedije koja je zadesila grupu?
Bilo je tu mnogo raznih osjećaja. Moj je koncept bio takav da mi je glazba bila na prvom mjestu. Kad smo krenuli sa svirkama, sve je nekako dobilo svoj smisao. Jeffa je bilo teško zamijeniti i bilo tko da je došao na to mjesto bilo bi jednako teško, ali ni ja niti bilo tko u bandu nije gledao na taj način. Bilo je to neko drugo razdoblje benda, ali nitko nije želio da taj koji dođe na njegovo mjesto kopira njegov način rada i ponovo stvara nekadašnji zvuk kakav je Jeff imao. Prije dolaska u bend slušao sam njihovu glazbu. Publika me brzo prihvatila po dolasku u bend i sretan sam što je grupa Toto nastavila raditi nakon Jeffove smrti.

Bili ste više od 20 godina član grupe Toto. Čujete li se s dečkima iz benda? Uostalom, koji je razlog što više niste u bendu?
Naravno da sam u redovitom kontaktu s dečkima iz benda. Oni su moja braća već 22 godine.
Bendu sam se pridružio 1993., ali u nekom trenutku sam osjetio da je vrijeme da se krene dalje i da širim svoja glazbena krila na drugim projektima. Uvijek sam bio otvoren za razne glazbene avanture i trebao mi je neki novi izazov, baš kao što mi je bio izazov kad sam odlučio da ću se iz rodne Engleske preseliti se 1992. u Los Angeles.

Nedavno ste okupili Protocol, kako je došlo do te suradnje?
Htio sam okupiti bend 2013. za turneju, a onda je došlo i do ideje za snimanje materijala. To je trebao biti album za naš gušt i zabavu, ali se na kraju pretvorilo u nešto više. Napravili smo ga s puno dobrih osjećaja i zvukova i nazvali ga Protocol III. Sada ga promoviramo na turneji.

Imate mnogo solo albuma za koje ne možemo reći da su u istom izričaju, svaki gotovo drugačije zvuči. Imate neki recept po kojem birate glazbenike s kojima surađujete na albumima?
Htio sam da svaki od albuma na kojima sam radio budu jedinstveni, prema načinu sviranja svakog od glazbenika. Njihov način i doživljaj sviranja, emocije koje unose u svirku doprinijele su stvaranju posebnog, drukčijeg izričaja.

Nedavno ste surađivali s pijanisticom Hiromi. Kako vam je bilo svirati s njom i osjeti li se u njezinoj glazbi (načinu sviranja) razlika između japanskog i američkog jazz izričaja?
To je bio projekt nazvan 'Progressive Acoustic Jazz'. U njemu je bilo miješanja različitih stilova glazbe u rasponu od klasičnih kompozicija do modernog groova. Bio mi je posebno iskustvo i izazov raditi na tom projektu.

Iza sebe imate i album koji ste snimili s velikim basistom, široj javnosti poznatim iz grupe Cream, pokojnim Jackom Bruceom. Što možete reći o tom razdoblju, tu se našao i veliki Steve Winwood u kombinaciji?
Volio sam Jacka Brucea. Utjecao je na moj glazbeni razvoj. Snimili smo skupa tri albuma i odsvirali mnoge zajedničke koncerte. On me uzeo pod svoje okrilje i naučio sam od njega puno toga. Jako sam bio tužan što više s njim ne mogu svirati. Steve Winwoood također je netko kome se iskreno divim. Svirali smo zajedno na koncertu u Londonu 1983. i to mi je bilo posebno iskustvo i doživljaj.

Koji vam je od bubnjara bio uzor u mladosti, od kojeg ste bubnjara najviše naučili te što mislite o današnjem pristupu bubnju? Je li možda danas tehniciranje na bubnju stavilo u drugi plan neke bitne stvari poput dobrog groova? Kao da bubnjari danas zaboravljaju na funkciju bubnja u bendu npr. kako naučiti dobar shuffle itd... Mislite li da su škole danas stavile neke okvire? Prije su glazbenici slušali glazbu te učili slušanjem i čitanjem nota..
Rekao bih da sam najviše naučio upravo u danima snimanja albuma kad sam bio klinac. Oponašao sam tada različite uzore koje sam u to vrijeme slušao. Također sam imao dobro uho za harmoniju i melodiju, nevezano samo za bubanj, što mi je pomagalo kod snimanja, sviranja. Neprocjenjivo mi je iskustvo je bilo sviranje s ocem pod njegovim strogim vodstvom i visokim standardima muziciranja. Važno je napomenuti da sam odrastao svirajući dixieland, kao i većina bubnjara u ranih 60-ih u Velikoj Brtitaniji, tako da se može reći da su moji korijeni sviranja u džezu. Bilo je vrlo teško, ali sam zahvaljujući godinama vježbanja, upijanja stilova i rada s različitim glazbenicima tu gdje sam danas. Na mene su kao i na mnoge druge bubnjare sigurno utjecali glazbenici kao što su Chick Corea, Stanley Clarke, Mike Stern, Jeff Beck, Miles Davis, Herbie Hencock, grupe Chicago, Jethro Tull…

S vama svjetske turneje radi ekipa iz Hrvatske koja je među ostalim zaslužna za koncert u Zagrebu. Kako ste došli do tih suradnika i kako je nastala ta suradnja?
Da, radim s Hrvatima i to je vrhunska ekipa. Do suradnje je došlo preko Australca koji je radio za Toto. Zamolio sam ga da radi turneju mog benda PSP 2010., ali kako je on već radio sa Steveom Lukatherom, preporučio mi je Hrvata Marija Šuicu Klokana koji je također živio u Australiji. Danas je on naš tour menadžer i glavni koncertni tonac. Osim njega, tu su i Švabo i Krešo, binski tehničari, najbolja ekipa na svijetu. Jako ih volim.

Jesu li vas štogod naučili reći na hrvatskom?
Nisu još, ali sigurno hoće. (smijeh)