Zanima ga problematika položaja manjina (osobito onih rodnih, ali i nacionalnih), kao i odnosa na području bivše Jugoslavije, a njima se planira baviti nizanjem stereotipa.

Nijednu od tih slutnji Dragojević nije iznevjerio, no iako su njegovi likovi izvrgnuti najgorim stereotipima, oni su, naravno, neobično simpatični i šarmantni, čak i kad je riječ o prekaljenim kriminalcima, šovinistima, primitivcima, ratnim profiterima i ubojicama. To je samo najočiglednija odluka koju možemo smatrati duboko moralno problematičnom, no Dragojević je, čini se odlučio igrati na kartu da cilj opravdava sredstvo. A cilj je, u slučaju 'Parade' uistinu plemenit – senzibilizirati i osvijestiti publiku za probleme ljudskih prava rodnih manjina koja su ugrožena u svim zemljama bivše Jugoslavije. Izabravši poprilično nesuptilni pristup, stereotipe uzdignute na entu potenciju i ne osobito sofisticirani humor, Dragojević se očito želi obratiti upravo onim skupinama društva koje jesu (ili bi mogle tek postati) homofobne, agresivne, pune predrasuda i mrziteljski raspoložene prema drugome i drugačijemu. On progovara jezikom koji oni razumiju, jezikom stereotipa i predrasuda iz čijeg karikiranja bi trebale proizlaziti duhovite situacije i replike.

U tom smislu svoje opravdanje ima čak i pretjerano patetični govori na kraju kojim se podcrtava edukativna uloga filma.

Priča se vrti oko skupine LGBT aktivista koji žele organizirati beogradski Gay pride, paradu ponosa, no zbog najavljenog dolaska ratobornih homofoba to se čini kao nemoguća misija. U obranu skupine aktivista staje bivši kriminalac i ratni profiter Limun te šačica njegovih prijatelja, također kriminalaca, sakupljenih iz nekoć zaraćenih zemalja bivše Jugoslavije.
Dok su zlostavljani homoseksualci prikazani kao razmaženi, plačljivi, nespretni i pretjerano emotivni ljubitelji roza boje, pošteđen nije ostao nitko - Albanci švercaju drogu, Hrvati su lijeni i kukavice, Bosanci ljubitelji zabave i seksa, a Srbi štuju lik i djelo Karadžića i Mladića, za svaku glupost povlače pištolj i k tome su, eto, malo više homofobni.

Likovi u 'Paradi' nemaju razrađene karaktere, oni predstavljaju određene tipove, utjelovljuju karikirane stereotipe. Zbog toga ni odnosi među njima nisu osobiti intriganti, a ni identifikacija gledatelja s likovima nije ostvariva, pa propada željeno emocionalno finale jer postaje gotovo nemoguće suosjećati s tragedijom na završetku.

Glumačka ekipa sastavljena je od vrlo dobrih srpskih (Nikola Kojo, Hristina Popović, Miloš Samolov, Goran Jevtić) i hrvatskih (Goran i Bojan Navojec, Dejan Aćimović) glumaca kojima se nema što zamjeriti jer su u okviru škrtog zadanog materijala uspjeli izvući solidne role.

Sve mane možda bismo i bili u stanju oprostiti Dragojeviću kad bi 'Parada' bila istinski duhovit film, no on to nije, osim u par rijetkih trenutaka. Ovako oproštaj zaslužuje samo zbog činjenice da njegov plemeniti cilj uistinu opravdava sredstvo. Šteta što je sredstvo tako dosadnjikavo!