Jedan od brojnih podsjetnika na dubinu ponora u koji je zapala, a svakim danom tone još i dublje, medijska i kulturna osovina ove države svakako jest nemogućnost organiziranja ikakvog iole suvislog (pop)kulturnog događanja bez pozivanja onoga što pojedini dijelovi iste te države vole definirati kao 'celebrityje'. Danas je gotovo nemoguće – a to možda više primjećujemo mi novinari i autori nego publika koja je očito oguglala na stanje stvari, a itekako snosi dobar dio krivnje i na svojim plećima – organizirati bilo što na potezu od kinoprojekcija do promocije knjiga bez da u goste pozovete pokoje lice koje je taj ili prethodni tjedan paradiralo 'Red Carpetom' ili naslovnicom Starsa i da pritom u pozivnici vrlo jasno ne napomenete da će i oni biti tamo; nekada je riječ 'domjenak' garantirala dolazak 'sedme sile', a sada 'celebrity' garantira ne samo dolazak, već i objavu.

To u prijevodu znači – sâm kulturni sadržaj ne zanima nikoga osim usku, tržišno neisplativu pažnju 'specijaliziranih', ali ako u začin ubacite malo trasha, eto vam TV kamera i najčitanijih tabloida u zemlji. Stoga ne treba kriviti organizatore novinarske projekcije 'Brune', nove razvikane komedije genijalnog provokatora, inteligentnog satiričara i prije svega sjajnog glumca Sache Barona Cohena, što su odlučili promotivnu premijeru začiniti okruglim stolom na kojem, pogađate, nije bilo nijednog filmskog stručnjaka, kulturnog ili društvenog komentatora, ma bilo koga tko bi se u startu mogao postaviti tako da garantira ulaganje zadovoljavajuće porcije mozga u raspravu o odgledanom. Al' bilo je selebritija

A pogledajte samo ekipu: Jasna Nanut kao (dobra) moderatorica, Ida Prester kao, valjda, simbol mlade progresive koja shvaća alternativne životne stilove, Mladen Schwartz kao dežurna maskota za one koji misle da je fašizam duhovit, Marija Štrajh kao, hm, ekspert za seks i dva tipa koji imaju ipak najmoćnije kredite u svojim biografijama: Boris Jelinić, prvi muški voditelj domaćih 'Golih vijesti', i Damir Mohorić, frizer koji nije zapjevao poput gospodina Jacquesa 'Cartmana' Houdeka, već je postao 'slavan' nakon što je javno depilirao anus te izrazio želju za povećanjem svog penisa sa 18 na 22 centimetara. Šteta što pozvani Neven Ciganović nije došao, a don Kaćunko pokupio se odmah nakon projekcije, odbivši gubiti vrijeme sa šačicom frikova i šakom novinara. U tom bi slučaju stvarno nedostajala samo bradata žena i jedan trapez da postav bude kompletan.

Taj cirkusoidno-marketinški potez ljudi iz Blitza ipak nije prošao bez smisla, tj. (ostvarena) namjera jest bila dovući pojačani sastav kamera i znatiželjnog žutila, ali je pravi i puni smisao dobila odmah nakon gledanja filma, koji govori upravo o pozadini te organizacijske odluke – o svijetu koji sve više tone u mrak opsesivne gladi za slavom, žutilom i kretenizmom, zbog slave, žutila i kretenizma samog. Do te mjere da i jedan Bruno, austrijski gay novinar koji putuje svijetom u potrazi za svojih 15 minuta globalne slave, na kraju odluči odreći se čak i onog što mu je najdragocjenije na svijetu – penisa u svim otvorima svoje fizičke konstitucije – ne bi li postao slavan. Ne bi li, drugim riječima, i njega jednog dana pozivali na ovakve okrugle stolove. Na kraju krajeva, Mohorića šiša po tome što mu je šupak ne samo depiliran, već i kemijski izbijeljen, a što nam pokazuje i pred kamerama, tijekom izlaganja svoje pozadine sve popularnijoj praksi uvijek maštovite medicinske industrije Los Angelesa, Meke utrke za objektivima.

'Bruno' je dobar film, dosta dobar. Nije briljantan i nisam siguran je li dobar koliko i 'Borat', čiji koncept, dinamiku i stil, ma koliko u osnovi bio drukčiji, nastavlja dovoljno slično da bi nam bilo jasno da je za kormilom opet izvrsni Larry Charles, koji iz Cohena zna izvući njegovu najbolju kvalitetu: urnebesnu i hrabru sposobnost uvlačenja ljudi u situacije u kojima će im biti ili neugodno ili će iz njih izići kao totalni debili. Najčešće oboje.

No lavina smijeha zapravo je paket za bezbolnije i pitkije dostavljanje teških društvenih tema. To je jasno svakome tko shvaća poantu i razumije temeljni smisao satire, a ironija i sarkazam kao najmoćnija satirička oružja svakako iziskuju pamet za detekciju i razumijevanje – zbog čega mnogi sudionici spomenutog okruglog stola i nisu shvatili previše toga, pokazavši se intelektualnim insektima kakvima ih predrasuda u startu i etiketira. Drugim riječima, Bruno razotkriva homofobiju, koliko i gay ekshibicionizam te mentalno propadanje civilizacije, ismijavajući se s doslovno svime što mu se nađe na putu, istim oružjem kojim je Borat napadao antisemitizam i ksenofobiju – infiltracijom u samo srce 'neprijatelja' i puštanja da on uništi samog sebe pri sučeljavanju s neugodnim kontekstom.

I ovog puta s manje-više duhovitim, nerijetko šokantnim metodama. No pored oralne pantomime, svingera, Eltona Johna koji svira klavir sjedeći na brkatom Meksikancu, pokušaja snimanja amaterskog pornića s američkim predsjedničkim kandidatom i grandioznog suicidalnog finala na MMA borbi, činjenica jest da je scena s roditeljima koji su spremni ugroziti živote vlastite djece ne bi li im otvorili vrata slave šokantnija od bilo kojeg golog poluerektiranog penisa koji govori pred kamerom.

To je, čini se, među učesnicima kratke postprojekcijske rasprave bilo jasno jedino Mariji Štrajh. Ona je 'Brunu' opisala kao 'ozbiljan predapokaliptični politički triler' koji poručuje da je danas sve na prodaju: 'Marketing nam je pojeo moral. Nije bitno to što je Bruno gay, već je bitno to koliko ljudi teže tome da budu slavni. Ovo pokazuje propast društva.' Artikulacija na trenutke možda i zvuči malo nespretno, ali barem postoji, za razliku od one mladog gospodina Jelinića koji je samo znao da mu je film 'katastrofa', ali ne i zašto. Idi nije bio 'dovoljno uzbudljiv, šokantan i provokativan', a Mohorić misli da Bruno ima malog pišu. Schwartz nije propustio priliku istaknuti daje Cohen 'ljevičarski cionist' čiji je uradak neukusan i priglup, ali ima šarma, a i nasmijao se nekoliko puta, no 'svejedno je to Židov koji želi uništiti planet' ili što već.
Svašta su oni nadrobili, uglavnom, ali ništa od toga nije zasjenilo najvažniju lekciju koju smo izvukli iz 80 minuta dugog Bruninog dugometražnog prvijenca – autizam je in, a klamidija je out. Esencijalna informacija za preživljavanje u post-postmodernom društvu spektakla čije katastrofe Bruno siše za vlastitu korist, ali i našu zabavu. I to, baš kao i svi Cohenovi likovi prije njega, čini prilično dobro i pametno.