U nedavnom intervjuu za tportalJohn Lydon (Johnny Rotten je, nasreću, ostao u Sex Pistolsima) na pitanje što možemo očekivati od koncerta Public Image Ltd. rekao je: 'Potpunu iskrenost i vjerojatno najbolji bend koji ste čuli u životu.' Koliko god se ova kontradiktorna rečenica doimala smiješnom jer niti je on ikada bio iskren niti su podgrijani PIL-ovci, unatoč svom nemjerljivom utjecaju na cijelu post-punk scenu, najbolji bend ikad, to što Lydon priča nije potpuno besmisleno. Naime, kad ikona punka pristane reklamirati margarin kako bi skupila novac za ponovno okupljanje benda, pa onda dođe u Zagreb i pretvori dodjelu Porina za životno djelo u sebi svojstven cirkus te se na koncu u radijskom gostovanju kod Barbare Kolar posprdno otrese po hrvatskom punku, previše bi klišeizirano bilo da i na pozornici napravi svinjariju tipa 'mi smo ovdje samo zbog para' reuniona Sex Pistolsa.

Jer Public Image Ltd. je, uz Gang of Four i Mission of Burma, sigurno najutjecajniji post-punk bend kojemu se klanjaju svi potomci od Franz Ferdinanda do LCD Soundsystema. I bez obzira na to (ili baš zato) što preostale dvije trećine originalne postave (Keith Levene i Jah Wobble) paralelno s Lydonom sviraju svoju verziju bolje prošlosti (doduše, ograničenu na kultni album 'Metal Box'), Lydon nije mogao tek tako gledati kako vlak kojemu je nekada bio strojovođa prolazi pored njega. Poučen ridikuloznim iskustvom reuniona Sex Pistolsa, ovoga se puta okružio vrhunskim profesionalcima – tu su multiinstrumentalist Lu Edmonds sa svojom fizionomijom čupavog i koščatog Isusa, basist-najamnik Scott Firth koji nema s kim nije svirao (od džezera preko Morcheebe do Spice Girls) te Bruce Smith, bubnjar podjednako utjecajnog PIL-ovih suvremenika The Pop Groupa. Ukratko, Lydon se potrudio da uskrsnuće Public Image Ltd. na pozornici zaista bude nešto čega se neće sramiti.

Svirka je započela oko 21.45, kad je Lydon u prugastom robijaškom odijelu otvorio bocu viskija, otpio gutljaj i ispljunuo ga u koš za smeće, jedini neglazbeni rekvizit na stageu. Bez puno brljanja krenulo se u 'Four Enclosed Walls', s pomalo podcijenjenog albuma Flowers of Romance. I dok bend štrika preciznije od mnogih mlađih kolega, a setlista klizi prema sve starijem materijalu, Lydon hipnotičkom naracijom i zen kretnjama djeluje poput pijanog punk šamana. Osjećaj transa pojačava i nevjerojatan rekvizit u rukama Lua Edmondsa – distorzirani buzuki.

U stvarnost vraća izvrsna verzija 'Disappointed', koju otvara komentarom: 'Ispričavam se što je tako dugo trebalo da dođem u Hrvatsku, ispričavam se zbog Europske unije' – cinično, ali aktualno, tri tjedna uoči ulaska Hrvatske u EU. Regularni dio koncerta bend okončava produženim, plesno intenzivnijim verzijama evergrina 'Death Disco', ironičnog hita 'This Is Not a Love Song' i 'Public Image', da bi na bis dobili 'Out of the Woods' i vedru 'Rise', vjerojatno najveći hit benda koji je među uglavnom starijom publikom najjače i odjeknuo.

Sve u svemu, koliko god domaća javnost mogla biti iritirana ili oduševljena Lydonovom vještom medijskom glumom, Public Image Ltd. je na koncertu pokazao da iza maske lažno kontroverznog punk penzionera postoji kvalitetan glazbeni proizvod koji dozrijeva s godinama, baš kao onaj popijeni pa ispljunuti viski.