Bez puno pompe u hrvatska je kina stigao apsolutni pobjednik ovogodišnjeg festivala u Cannesu, 'Adelin život' Abdellatifa Kechichea
Unatoč iznimno pohvalnoj reputaciji koju je posljednjih mjeseci steklo u svjetskoj filmskoj javnosti, Kechicheovo djelo u zagrebačkim se kinima prikazuje u samo jednom, razmjerno kasnom terminu, pa se stoga može pretpostaviti da ni provokativnost teme ni 'kontroverzno' eksplicitni prikazi seksa neće privući veći broj gledatelja u kina. 'Adelin život' je ove godine u Cannesu postao prvi film u povijesti za koji su glavnu nagradu festivala, Zlatnu palmu, uz redatelja dobile obje glavne glumice, Adèle Exarchopoulos i Léa Seydoux, a kritika ga je praktički jednoglasno nahvalila kao iznimno uvjerljiv prikaz nastanka i raspada jedne ljubavne veze. Ipak, dojma smo da je riječ o poprilično precijenjenom uratku koji bi, u konačnici, ženskom pokretu i LGBT zajednici mogao nanijeti više štete nego koristi. Možda mu je intencija bila senzibilizirati gledatelje za svakodnevne probleme gay parova i osvijestiti, onima kojima je to teško prihvatiti, 'običnost' istospolnih odnosa, no prikazujući žene kao seksualne objekte i oslikavajući istospolnu vezu samo kao seksualnu strast rezultirao je kontraefektom.
Ljubavni par u središtu priče dvije su prelijepe mlade djevojke – srednjoškolka Adele (Exarchopoulos) koja tek otkriva svoju seksualnost i otkačena, nešto starija studentica slikarstva Emma (Seydoux). Junakinje su gotovo neprekidno u kadru, ali Kechiche ih ne oslikava nimalo laskavo. Adele je prikazana pomalo kao prostakuša, gotovo neprestano s poluotvorenim ustima, zbog čega na trenutke izgleda poput kakve tinejdžerske pornodive; Emma je pak poprilično hladna i sebična osoba. Unatoč gotovo puna tri sata trajanja filma, njihov ljubavni odnos doima se poprilično plošno i površno – nema tu posebnog nijansiranja njihova odnosa, ako se zanemari vrlo klišeizirano razrađen aspekt toga da se Emma u krugu svojih prijatelja pomalo srami Adele, jer se iz njezine/njihove perspektive doima nedovoljno obrazovanom i ambicioznom. Odnos junakinja obilježen je s dva ključna motiva – jedan je seks, a drugi odnos prema vlastitoj seksualnosti. Potonji motiv svakako je interesantniji i provokativniji, no Kechiche efektivno problematizira lezbijstvo kroz prizmu Adeline seksualne nesigurnosti, njezinog istraživanja spolnosti i s muškarcima i sa ženama, a što je dijelom uzrokovano djevojčinim neiskustvom, a dijelom pritiskom okoline. Motiv istraživanja u osnovi je, naravno, posve legitiman, jer ima i žena i muškaraca koji se po tom pitanju 'traže', no problem je što se u Kechicheovu izlaganju Adelina neodlučnost doima tako da potkrepljuje jednu od najgorih predrasuda o homoseksualnim osobama, a to je da se seksualno opredjeljenje svjesno izabire.
Podjednako je letalno Kechicheovo inzistiranje na scenama seksa – veza dviju junakinja zbog toga se doima kao gotovo isključivo seksualna, što vjerojatno ipak nije bila autorova nakana. Pritom sočni prikazi dviju mladih glumica u ljubavnom klinču ne samo da su na rubu eksploatacije, nego se doimaju baš po ukusu – muškaraca. Autorica stripa po kojem je film snimljen, Julie Maroh, kritizirala je 'Adelin život' kao fantaziju o tome kako heteroseksualci zamišljaju gay ljubav. Na to se možemo nadovezati da se film doima kao fantazija o tome kako muškarci zamišljaju lezbijsku ljubav.
Gotovo je fascinantno to kako je redatelj uspio od dvije prelijepe mlade glumice stvoriti poprilično odbojne pojave, a od njihove ljubavne priče niz stereotipa koje mu kritičari vjerojatno nisu zamjerili zbog činjenice da film govori o vezi između dvije žene – temi koja je čini se još uvijek sama po sebi dovoljno provokativna ne samo u ultrakonzervativnoj zemlji poput Hrvatske.