Nova, 6. MAXtv Filmomanija hrvatskoj će publici predstaviti neke od najhvaljenijih i nagrađivanijih novih naslova sa svjetskih filmskih festivala, među kojima je i 'Danak anđelima' ('The Angel's Share), novi uradak proslavljenog redatelja Kena Loacha, nominiran za Zlatnu palmu i dobitnik nagrade žirija u Cannesu.

Baveći se sudbinom besperspektivnih mladih Škota, koji izlaz s dna društvene ljestvice pronalaze u poslu s viskijem, nije samo komedija, već i komentar na današnje socijalno stanje, ne samo u Britaniji, već u dobrom dijelu Zapadnog svijeta.

'Prošle je godine broj nezaposlenih mladih ljudi u Britaniji prešao milijun, prvi put u povijesti. Htjeli smo ispričati priču o toj generaciji mladih, pred čijom je većinom prazna budućnost. Mogu biti prilično sigurni u to da neće naći posao, stalan posao, siguran posao. Bavimo se učincima koje takve stvari imaju na ljude i na to kako oni vide sami sebe', objašnjava Loach.

Zašto komedija?

Iskreno, samo zato da budem kontradiktoran. Uvijek želiš ići neočekivanim putem. Snimili smo film poput 'Sweet Sixteen', koji je bio o momcima, mlađima od ovih, suočenima s nemogućom situacijom, a to je završilo tragično. Ali isti ti likovi u svojim će životima imati situacije koje su ponekad komične, a ponekad ne. Pa smo jednostavno odlučili izabrati duhovitije trenutke.

Je li snimanje komedije drukčije od snimanja 'ozbiljnog' djela?

Ne, proces je zapravo isti, a mislim i da je osnovna estetika ista. Komedija je u osnovi temeljena na interakciji između ljudi, šalama koje pričaju, nerazumijevanju i vremenu koje je potrebno da se nešto shvati... To nije fizička komedija. To je zapravo priča s nekoliko osmijeha u sebi, ne komedija od početka do kraja. Postoje i neki mračni trenuci unutra. Proces je, dakle, isti – omogućiti ljudima da prođu kroz iskustvo pa ako je to iskustvo smiješno, onda je smiješno. Ako je oštro i grubo, onda treba biti to. Cilj je imati iskrene interakcije među ljudima, smještene u realne okvire.

Nije li barem zabavnije snimati komediju?

Uvijek je riječ o teškom poslu, iskreno. Probudiš se ujutro obliven hladnim znojem i pomisliš – hoću li uspjeti, hoćemo li napraviti sve što trebamo? Previše je pritiska da bi bilo zabavno. Naravno, tijekom dana dogode se zabavne stvari, ali ujutro si samo pod teretom posla koji moraš obaviti i lagane panike da nećeš uspjeti. Dio redateljskog posla jest sakriti svoju unutrašnju paniku, jer to ne smiješ komunicirati s drugima.

Nakon toliko filmova, još uvijek osjećate stres i strah?

Svaki dan, kroz dan, da. Čak i one dane koji izgledaju lako, još uvijek postoji osjećaj planine na koju se moraš popeti i ne čini se da postaje išta lakše. Neke stvari postaju lakše, jer naučiš prečace kojima moraš krenuti, kako se nositi s nekim stvarima, ali sve to poništava čisti fizički napor obavljanja posla. Moraš uložiti puno energije, ali ne smiješ nikome pokazati da gubiš energiju. Jer ako padne energija, past će i izvedbe – moraš stvarati adrenalin koji će ih potpaliti. Ne možeš imati posve smireni set i očekivati da ćeš dobiti jake izvedbe. Nije pošteno sve to ostaviti na glumcima, ne možeš samo sjediti, gledati u monitor i govoriti OK, ajde, učini to. Moraju osjećati konstruktivni pritisak i konstruktivnu tenziju, konstruktivnu energiju među ljudima.

Kako je izgledao sam početak rada na 'Danku anđelima'?

Sve uvijek počinje sa scenarijem i likovima, pitanjem tko su ti likovi. Zatim krećemo tražiti glumce. Tražili smo ih dosta dugo i puno smo ljudi ispitali dok nismo našli idealnog Robbieja, glavnog lika. Robbie je lik koji je imao jako loše djetinjstvo, bio je umiješan u nasilje, odslužio je dosta dugu zatvorsku kaznu u domu za maloljetnike i sada stvarno pokušava vratiti život na pravi put. On je bistar i osjećajan, a upoznao je i djevojku koja mu se jako sviđa. Zajedno imaju dijete. Ali njezini roditelji smatraju da je to katastrofalan odnos, jer njega vide tek kao mladog nasilnika i kriminalca. Njezin otac dobro poznaje taj svijet, vlasnik je klubova i ima puno novca, ali se preselio u predgrađe. On zna da taj momak nema gotovo nikakve šanse stati na pravi put pa koristi ulične metode da ih rastavi. Možeš suosjećati s njim, ne s njegovim taktikama, ali s dilemom. Ako imaš kćer, a ona je s nekim tko je upleten u drogu i nasilje, bez posla i izlaza, znaš da se moraš brinuti.

Ovo nije Vaš prvi film o mladima, ali kako se 'Danak anđelima' razlikuje od prethodnih sličnih uradaka, a što im je zajedničko?

Klinci su u prethodnim filmovima imali 'projekte', kao i što ovih četvero ima projekt skupljanja novca kroz posao s viskijem. Momak u 'Sweet Sixteen' skupljao je novac za automobil svoje majke. Billy Casper u 'Kes' morao je dresirati pticu. Svi se oni vrte oko ideje ljudi koje je društvo odbacilo, a koji imaju projekte koje ostvare ili ne ostvare, kao i entuzijazam, posvećenost i talent. Pretpostavljam da je to onaj stari prizor cvijeća na području bombardiranja – izuzetne će se stvari dogoditi u najneočekivanijim okruženjima.

Što očekujete od publike, što će ona odnijeti iz kina nakon gledanja ovog filma?

Nadam se da će upoznati ljude koji su unutra, posebno mlade ljude koje obično nazivaju 'sitnim kriminalcima'. I vidjeti da su i oni duhoviti, normalni, stvarni ljudi, kao i to da na svaku statistiku o milijun nezaposlenih dolazi milijun klinaca pred kojima je prilično beznadežna budućnost. Ja ih predstavljam četvero i nisu li oni zanimljivi za upoznati, kompleksni i vrijedni, uistinu vrijedni nečega? Nadam se da će to shvatiti, kao i da će uživati u priči.