Chris Marker rođen je kao Christian François Bouche-Villeneuve 1921. u predgrađu Pariza, iako neki izvori kao mjesto njegova rođenja navode Ulan Bator, što je preraslo u legendu koju sam Marker nikad nije opovrgnuo. Za pseudonim kojim se služio do kraja života inspirirala ga je olovka Magic Marker. Svoj autorski put započeo je romanom 'Le Coeur Net', objavljenom 1950. i prevedenom sljedeće godine kao 'The Forthright Spirit', te objavljivanjem filmskih kritika u časopisu Cahiers du Cinéma. Nakon početnog žanrovskog traženja, pozornost je privukao lucidnim, ljevičarskim dokumentarcima za koje je pisao i scenarije te sam napravio fotografije.

Posebno se zanimao za tranzicijska društva, 'život koji je u procesu postajanja prošlosti', kako je opisao. Već na početku u radu odlučio je odbaciti linearnu narativnu liniju i pozabavio se specifičnim prikazom kako se razne kulture održavaju u brzim alternacijama modernog društva. Stoga je osmislio novu formu dokumentarizma, inspiriran radom u tradiciji literarnog velikana Michela de Montaignea. Jedan od utjecajnih dokumentaraca bio je 'Cuba Si!' koji sadrži dva intervjua s Fidelom Castrom. Film završava s prikazima fijaska u Zaljevu svinja, a zbog antiameričkog tona završetka filma, francuska vlada ga je cenzurirala sve do 1963.

Godine 1962. snimio je svoj najpoznatiji uradak, eksperimentalni SF 'La Jetée', 28-minutnu postapokaliptičnu priču napravljenu isključivo od fotografija, osim jedne kratke scene u kojoj žena otvara oči. Remake tog futurističkog fotoromana napravio je Terry Gilliam, koji je predložak iskoristio za svoj film '12 majmuna' iz 1995. godine. La Jetée je proslavio Markera, a smatraju ga i najutjecajnijim SF filmom od 'Metropolisa' Fritza Langa. Sljedeće godine snima ironični i osuđujući 'Le Joli Mai', sastavljen od 55 sati intervjua s građanima Pariza, kojim je oduševio kritiku oslikavši svoj grad u bitno drukčijem svjetlu od klasičnih romantičnih razglednica, shabby chic grada svjetlosti na koje je publika dotad navikla.

Uslijedili su dokumentarci 'Le Mystère Koumiko' (1964), 'Le Train en Marche' (1971), 'Le Fond de l'Air est Rouge' (1977) te je producirao film 'Far from Vietnam', 1967, antiratnu propagandu u kojoj su svoje redateljske priloge, osim Markera, dali i Godard, Agnès Varda, Alain Resnais i Joris Ivens

'Nikad ne znate što snimate, sve do kraja', rekao je jedan od naratora u dugometražnom dokumentarcu 'Sans Soleil' (1983). Kamerman (Markerov surogat) nastoji naći smisao u osjećaju kulturološke dislociranosti koju osjeća tijekom boravka u Japanu, Africi i Islandu. Koristeći brojne statične kadrove, pisma, citate i glazbu, Marker je nastavio s eksperimentiranjem s novim tehnologijama, uz pomoć majstora specijalnih efekata Hayaoa Yamanekoa. Rezultat je hipnotizirajuća filmska meditacija, koju je Marker opisao kao 'glazbenu kompoziciju s ponavljajućim refrenima, opozicijama i zrcalnim momentima'. Godine 1985. snimio je 'AK', uvodeći nas na set snimanja filma japanske legende Akire Kurosawe. U intervjuu sa 75-godišnjim velikanom, Marker je uspio približiti njegove specifične metode rada i odnose s filmskom ekipom, ali nije ostao na činjeničnom prikazu, već je u svom osebujnom stilu pretvorio film u poetičko filozofski celuloidni esej o promišljanju kreiranja filmskog djela.

U 90-ima Marker se intenzivno bavio multimedijskim pristupom i instalacijama naknadno izloženim u Centru Pompidou, te je u filmu 'Level Five' (1997), napravio hommage radu Alaina Resnaisa na temu njegove opsesije sjećanjima i nesvjesnim elementima kojima smo često vođeni u radu. Svojevrsni nastavak te opsesije opisan je na CD-u nazvanom 'Immemory', multimedijskom memoaru u trajanju od 20 sati, satkanom od više slojeva statičnih filmskih scena, atmosferične glazbe, teksta i fragmenata zvuka.

Tijekom karijere Marker je uvijek bio vrlo tajnovit o svom privatnom životu, rijetko je prihvaćao pozive na intervjue u kojima bi često iznosio pogrešne činjenice o sebi i gotovo uvijek je, na novinarsku zamolbu o fotografijama, umjesto svog portreta, slao slike mačke, njegove najdraže životinje. Uvijek zaglavljen u fluidnom prostoru između paradoksa rekreiranja prošlosti i spekulacija o budućnosti, Marker je audio-vizualni majstor koji je do kraja života ostao vjeran inventivnim metodama i poigravanju s idejom smisla ili besmisla ljudske percepcije sjećanja. Stoga je često dovođen u isti kontekst s avangardnim redateljima Alainom Resnaisom i Jean-Luc Godardom
Markerova kreativna upotreba zvuka, slike i teksta te specifičan poetski pristup filozofskim i političkim temama, donijeli su mu titulu jednog od najinventivnijih sineasta poslijeratne ere.