Umjesto da, kao svi drugi, otputuje na Fidži, Kym, turistkinja iz Australije, odlučuje posjetiti Bosnu. Slijedeći upute iz turističkog vodiča, odlazi u Višegrad, gradić na granici Bosne i Srbije natopljen poviješću. Nakon nemirne noći u 'romantičnom' hotelu Vilina vlas Kym saznaje što se u Višegradu događalo tokom rata. Ona više nije obična turistkinja – ovo iskustvo zauvijek će joj promijeniti život.

Istinitu priču o izletu koji je promijenio život junakinje Kym Vercoe u film je pretočila proslavljena redateljica Jasmila Žbanić. 'Za one koji ne mogu da govore' hrvatsku će premijeru imati 17. studenog u kinu Europa u sklopu festivala Vox Feminae, a prije same premijere saznajte sve o filmu u nastavku.

Za nekoliko dana u Zagrebu će biti premijerno prikazan vaš novi film mučne teme 'Za one koji ne mogu da govore'. Kako ste došli do teme prešućenih zločina i Kym Vercoe, koja u filmu glumi samu sebe?

Cijela priča je niz slučajnosti koje su se ispreplele tako da sve izgleda kao da se baš tako trebalo dogoditi. S jedne strane željela sam raditi mali eksperimentalni film kojim ću obilježiti samoj sebi da je prošlo 20 godina od početka rata u BIH, jer gubim pojam o vremenu i rat mi se čini kao nešto što se davno dogodilo, a opet ponekad mi se čini da je bio jučer i da još uvijek osjećam njegove posljedice. Nekako u isto vrijeme vidjela sam predstavu Kym Vercoe, Australke koja je svoje iskustvo putovanja kroz Bosnu pretvorila u kazališni čin. Shvatila sam da je to zapravo ono što osjećam danas te da predstava postavlja pitanja koja sam sebi postavljala. Pisala sam Kym koja je tada bila u Sydneyju i pitala je bi li htjela da pokušamo napraviti film po njezinoj predstavi. Kym je rekla: 'Dolazim.'

Kym je turistički izlet u BiH promijenio tijek života. Na koji način?

Postala je zauvijek vezana. Iskustvo je bilo toliko intenzivno da je prodrmalo sve njezine vrijednosti i kao ljudsko biće ona je morala odgovoriti na to.

Junakinja se u predstavi i filmu pita što se može učiniti kad se čini da ništa ne može biti učinjeno. Može li se išta učiniti? Ima li situacija kad se jednostavno ne može ništa?

Vjerujem da se uvijek može uraditi nešto, pa makar bilo simbolično, kako bi se održao nivo ljudskosti.

Mogu li te, u pravilu individualne, akcije probiti okvir pojedinaca ili se ipak moraju zadržati na mijenjanju njega samoga?

Sve u prirodi podređeno je promjeni i stalna evolucija je naša sudbina, čak i kada to ne želimo ili je protivno našim uvjerenjima. Kad čovjek mijenja sebe, mijenja i svoju okolinu. Priča da je nešto nemoguće promijeniti je mantra koja omogućava moćnicima da zadrže vlast. Čovjek treba biti radikalan pa reći da je svatko tko kaže da se nešto ne može promijeniti naš najveći neprijatelj.

Naslov 'Oni koji ne mogu govoriti' citat je Ive Andrića koji možda nije govorio, ali je pisao. Ima li danas umjetnost, primjerice film, snagu koju je nekad imala? Ili je to vezano uz veličinu autora?

Umjetnost je moć ako je iskrena i jaka. Kanali kojima ona dopire do masa su pod kontrolom velikih biznisa i zato treba tražiti alternativu kako da stigne do publike.

275261,297066,67144,57419
Film se odvija u Višegradu koji je zataškao zločine počinjene na tom području. Može li se povijest tek izbrisati? Zažmiriti na nju? Kakva sadašnjost izrasta na takvim ignoriranim krvavim temeljima?

Naše tijelo pamti, čak i kada želimo zaboraviti. Rat 90-ih je pokazao da se prešućivane stvari ne daju sakriti, nego one degeneriraju u nove zločine. Put do ozdravljenja ide preko komunikacije. Pričanje je prvi znak da se možda možemo i izliječiti. Zato sam smatrala da je naslov filma upućen ne samo mrtvima, za koje je ovaj film neka vrsta spomenika, nego i živima koji još uvijek ne mogu govoriti.

Film će biti premijerno prikazan na festivalu Vox Feminae, čija je provodna nit ove godine 'propitivanje feminističkih teorija i praksi te načina na koji se međusobno isprepliću, podržavaju, uključuju i poništavaju'. Koliko je feministička praksa danas jaka i koliko može mijenjati svijet i svijest?

Nažalost, još uvijek je jako potrebna jer je naše društvo (mislim na Bosnu, a manjim dijelom i na Hrvatsku) nazadovalo u pogledu ravnopravnosti žena i muškaraca. Tranzicija i siromaštvo ekonomski najviše pogađaju žene. Ipak, puno stvari se promijenilo i svaki dan se mijenja zahvaljujući fantastičnim ženama poput organizatorica Vox Feminae i svih ženskih individualnih i udruženih akcija.

Žene su često centralni likovi i nositeljice vaših filmova. Koliko se žena zanemaruje u našem i općenito suvremenom filmu?

Jako je malo ženskih likova s kojima se mogu identificirati. Gledala sam govor Meryl Streep na fakultetu Columbia u kojem je rekla da je bila sretna što se velik broj muškaraca mogao identificirati s likom koji je glumila u filmu 'Vrag nosi Pradu'. Nisam sigurna da je gospođa Streep tu u pravu. Lik koji je igrala je zapravo 'muškarac' u suknji jer ima zapadno/mačo/kapitalistički pogled na svijet. Ženski likovi koji govore o stvarnim ženskim problemima i dilemama s drugačijim pogledom na svijet jako su rijetki. U Švedskoj se uspostavlja sistem rejtinga seksističkih filmova. Kao što film mora upozoriti na scene nasilja, švedske kolegice traže da upozori i na seksizam. Film mora prijeći Bechdel test, a jedan od kriterija je da ima barem dva ženska lika koji govore o nečem drugom osim o muškarcima. Porazno je to da je zaista teško doći do filma koji može proći taj test.

Na kraju se vratimo liku koji sasvim sigurno ispunjava kriterije Bechdel testa – Kym. Nju je u BiH odveo turistički izlet. I u vašem novom, još nedovršenom filmu, 'Otok ljubavi', pojavljuje se izlet koji ne shvaćate površinski, kao prazno premještanje s mjesta na mjesto. Što je izlet u jednom, a što u drugom filmu?

Potrebno je promijeniti sredinu kako bismo vidjeli sebe iz drugog ugla. Svako putovanje je nova škola. Parafrazirat ću rečenicu pokojnog arhitekta Bogdana Bogdanovića koji kaže da bi čovjek u toku života morao barem jednom promijeniti naciju i religiju kako bi imao iskustvo drugoga i bio kompletno ljudsko biće. Rekla bih da osim toga mora nekoliko puta promijeniti sredinu u kojoj živi, mora biti manjina, stranac, imigrant, emigrant... da bi život bio pun. U oba filma 'izlet' omogućava da bolje upoznamo sebe.