Četiri i po godine nakon premijernoga nastupa u zagrebačkoj Tvornici, Stiff Little Fingers vratili su se da promoviraju friško objavljeni, deseti album No Going Back. Set-lista bila je dobrim dijelom istovjetna kao i na prvom nastupu, no koncerti su se ipak umnogome razlikovali.

Vremešni irski pankeri (u četveročlanoj postavi sviraju dvojica iz originalne postave oformljene 1977. – gitarist i pjevač Jake Burns te basist Ali McMordie) prvi put mogli su računati i na regionalnu podršku: u Zagreb se tada slila rijeka pankera iz Srbije i Slovenije, dok je ovoga puta Tvornica bila poluprazna; razloge treba tražiti u utakmici između Italije i Hrvatske, činjenici da kraj godine obiluje koncertima pa publika štedi za konačni izbor, a i Stiff Little Fingers više nije band koji se 'jedanput u životu mora vidjeti'.

Za vrijeme svirke predgrupe, istarskih Tito's Bojsa možda je u dvorani bilo pedesetak posjetitelja. No uigrani i nepretenciozni juvenilni pankeri pružili su dobru partiju, a tome je umnogome pomogao i dobro ugođeni razglas. Pretpostavka je da je za njih razglas bio ponešto utišan, no tehničari Stiff Little Fingersa pogriješili su u procjeni: dok je predgrupa zvučala razgovijetno, glavne zvijezde su se borile s decibelima i izobličenim zvukom. To je i najveća zamjerka nastupu Stiff Little Fingersa.

Također, nije baš uobičajeno da između kraja nastupa predgrupe i nositelja koncerta prođe gotovo sat vremena, no valjda se čekalo da se skupi ponešto posjetitelja koji bi trebali naići nakon svršetka utakmice. Na koncu se sakupilo tristotinjak raspoloženih pankera svih generacija, a bend im se odužio svirkom koja je trajala sat vremena, uz dvije skladbe na bis.

Jake Burns imao je najavu između svake pjesme, vjerojatno da povrati dah, a činjenica da su svirali samo sat vremena zapravo je više posljedica kondicije generacije iz pedeset i neke, negoli konceptualnog slaganja setliste. No bend se nije štedio, od uvodne skladbe Wasted Life do furiozno odsviranog bisa koji je započeo pjesmom Gotta Getaway (tu pjesmu nisu izvodili prvi put u Tvornici) koju je publika već počela pjevati u očekivanju da se bend vrati na pozornicu. Skladbe s prva albuma benda izvrsno su prihvaćene, osobito Tin Soldier. Za skladbu It Doesn't Make It Alright iz repertoara Specialsa Jake Burns je objasnio da to nije obrada, nego su je oni doslovno ukrali Specialsima i snimili je prije originalne verzije, a zvučne udare koji su u mnogim pjesmama podsjećali na izvedbu Clasha opravdao je velikom inspiracijom Joeom Strummerom i albumom London Calling. Stoga su i izveli skladbu posvećenu tom velikanu rocka Strummerville

Nekoliko pjesama s novog albuma poput When We Were Young zvučalo je moćno i svježe, što pokazuje da Stiff Little Fingers nije samo avet bolje pankerske prošlosti, nego i bend koji danas može glazbeno iskazati čvrste političke stavove i priuštiti kratak, ali žestok i pamtljiv koncert.