Holivudskim producentima mora se priznati istinska upornost u snimanju filmskih adaptacija popularnih videoigara, bez obzira na činjenicu da su rezultati odreda razočaravajući, što publika u pravilu i prepozna, pa ti filmovi najčešće završe i kao komercijalni promašaji. Jedinim pravim blockbusterom nastalim na temelju videoigre može se smatrati 'Lara Croft: Tomb Raider' s Angelinom Jolie, iako se i od tog filma sigurno očekivalo da zaradi više od nekih 275 milijuna dolara u svjetskim kinima. (Rijetka iznimka od pravila je prilično uspješan serijal nastao na temelju igre 'Resident Evil', no u njegovu slučaju u igri su znatno manji budžeti te shodno tome i manja komercijalna očekivanja.)
U utakmicu ekranizacija videoigara uključio se i Jerry Bruckheimer, vjerojatno najuspješniji holivudski producent u zadnjih četvrt stoljeća, koji je za adaptaciju odabrao igru Prince of Persia: The Sands of Time iz 2003. godine. Bruckheimer je u motivima te igre, smještene u drevnu Perziju, očito vidio potencijal za pustolovni spektakl u duhu njegova superuspješnog serijala 'Pirati s Kariba'. No, ovaj put nije mu se posrećio jackpot. Unatoč itekako raskošnom budžetu od nekih 200 milijuna dolara, film 'Princ Perzije: Pijesak vremena' osrednje je ostvarenje u kojem će zaista uživati malo tko stariji od 15 godina.

Junak filma je Dastan (Jake Gyllenhaal), kojeg je kao dječaka posvojio kralj Šaraman te ga odgojio kao ravnopravnog svojim sinovima Tusu i Garsivu. Trojica braće vode napad perzijske vojske na sveti grad Alamut, gdje se, prema saznanjima kraljeva brata Nizama (Ben Kingsley), masovno izrađuje oružje koje se prodaje neprijateljima Perzije. Dastan osmisli lukavstvo pomoću kojeg Perzijci zauzmu grad uz minimalne žrtvama na obje strane, a nakon pobjede slučajno se domogne jednog naizgled običnog bodeža. Prilikom proslave osvajanja Alamuta, Dastan pokloni kralju Šaramanu ritualni ogrtač koji mu je prethodno dao brat Tus, međutim, pokaže se da je ogrtač otrovan te usmrti kralja, a Dastan za to bude optužen. Mladić sada mora smisliti kako da dokaže da nije kriv, a uskoro otkriva da je pravi razlog za napad na Alamut bio upravo onaj bodež kojeg je uzeo, a koji ima itekako veliku moć – može vratiti vrijeme jednu minutu unazad, tako da onaj tko ga posjeduje može mijenjati zbivanja koja su se upravo dogodila.
Temelji zapleta uopće ne zvuče loše, ali scenaristička razrada nije naročito spretna.

Film sadrži dosta akcijskih scena, no u nastojanju da ih što više bude u stilu igre najčešće djeluju prilično mehanički te nakon nekog vremena prestanu biti zaista uzbudljive. Odnos između dvoje glavnih likova – Dastana i lijepe alamutske princeze Tamine (Gemma Arterton) – također nije baš uspješno razrađen: njihovo neprestano prepucavanje i nadmudrivanje trebalo bi biti šarmantno, no zbog slabašnih dijaloga i izostanka prave kemije između Gyllenhaala i Arterton, nakon nekog vremena uglavnom se doima zamorno. Pritom, Gyllenhaal definitivno nije dobar izbor za ovakvog junaka – on je nedvojbeno dobar glumac, a i za potrebe uloge nabio je impresivnu mišićnu masu, no naprosto nije dovoljno uvjerljiv kao Dastan. Napokon, britanski redateljski veteran Mike Newell, koji je devedesetih potpisao evergreen 'Četiri vjenčanja i sprovod' i izvrsnu krimi dramu 'Donnie Brasco', nije dao 'Princu Perzije' nikakav osobni pečat.

Stvari ipak nisu do kraja crne: film je impresivno produciran (naravno, uz 200 milijuna uloženih dolara bio bi zaista velik problem da ne izgleda dobro), a neki dijelovi dosta su zabavni, prije svega podzaplet s Alfredom Molinom kao odmetničkim šeikom koji je u pustinji stvorio oazu zloglasne reputacije s ciljem da ne plaća porez. U konačnom zbroju 'Princ Perzije: Pijesak vremena' korektna je razbibriga, ali ništa više od toga.