Pjevačica i suvoditeljica u mozaičnoj emisiji 'Dobro jutro, Hrvatska' Sanja Doležal ovaj će Uskrs tradicionalno dočekati u krugu svojih najmilijih.

Kako se on slavi u vašem domu? Što vam Uskrs kao blagdan uopće znači?
Od malih nogu Uskrs i Božić bili su mi najvažnija obiteljska okupljanja i prigoda da se obitelj još više zbliži i da to zajedništvo u duhu bude što jače. Blagdani su u našem domu uvijek bili lijepi, svečani i radosni. Kad su mi se djeca rodila, nastojala sam taj običaj prenijeti na njih pa se jako vesele blagdanima. Kad su bili mali, obožavali su farbati jaja, a mislim da smo ih obojili na tone. (smijeh)

Tko je zadužen za farbanje/ukrašavanje jaja, postavljanje/dekoriranje stola...?
Danas, odnosno nekoliko zadnjih godina, ta je obaveza moja; djeci to više nije 'napeto'. Pomogne mi kći Lea, Luka nešto manje ukrašava, ali Uskrs je nešto što moja djeca vole te uživaju kad je sve lijepo, mirisno, kad je ukrašen stol, kad se svi skupimo. Uvijek sam ja ta koja voli nakuhavati i dvoriti goste.

Koliku ulogu igra vjera u vašem profesionalnom djelovanju i životu?
Nerado govorim o tome jer je to vrlo intimno i ljudi to zapravo teško mogu shvatiti ukoliko nisu doživjeli. Otkad je krenuo moj hod u vjeri, malo naprijed, malo nazad, ona mi je puno pomogla i profesionalno i privatno. Mislim da je sve onako kako je trebalo biti. Vjera mi je dala snage da preživim neke vrlo teške trenutke u životu, a opet, pružila mi je i lijepe trenutke.

Što znači vjerovati u Boga i kad vam se dogodio preokret u životu, kad ste prvi put otišli na seminar duhovne obnove?
Imala sam 24, 25 godina, bila sam u naponu mladosti, ali i slave kao pjevačica jedne od najpopularnijih grupa u bivšoj državi. Naizgled se činilo kao da imam sve, ali nešto je nedostajalo. Osjećala sam se dosta isprazno, neispunjeno, tragala sam za smislom. Počelo je slučajno, odlaskom na Kaptol kod franjevaca, na duhovni seminar koji je vodio pater Zvjezdan. Odonda sve do danas traje moj hod u vjeri.

Koliko vam vjera i duhovnost pomažu u boli zbog gubitka vašeg životnog partnera, najboljeg prijatelja, supruga Nenada?
Teško da bi bez vjere moj život imao smisla i da bih imala snagu izdržati neke situacije.

Sanja Doležal i Nenad Šarić

U svibnju će biti tri godine otkako ste ostali bez svog najvećeg oslonca.
Nije lako, ali u vjeri imam utjehu i nadu. Vrijeme leti...

Liječi li vrijeme rane?
Vrijeme sigurno ne liječi rane, ali s vremenom naučiš živjeti s tim ranama. Sada, nakon tri godine, mogu puno lakše i mirnije govoriti o tome. Dugo to nisam mogla... Mogu se buditi ujutro, a da ne boli svom snagom…

Je li vam i dalje najgore kad vas netko pita kako ste?
Nekako su se u zadnje tri godine iskristalizirali ljudi s kojima se družim, a oni kojima sam okružena znaju kako sam. Imam dobre prijatelje te obitelj kao podršku i oslonac.

Volite ići na Mrežnicu. Kako vam je danas kad odete ondje?
Moram priznati da se ondje osjećam najbolje, najsmirenije.

Vratimo se još malo na vjeru. Kolika je snaga oprosta?
Prva stvar koju sam naučila na raznim, a najviše na seminarima patera Zvjezdana Linića je to da nema hoda u vjeri bez oprosta. Dakle opraštanje je prva stepenica. Ono podrazumijeva opraštanje drugima, ali i sebi, što je nekad puno teže. Nije lako opraštati i često mislimo da smo oprostili, pogotovo kad nas netko jako povrijedi. U trenutku kad smo zaista dubinski spremni oprostiti, možemo krenuti dalje.

Je li u duhu vjere oprostiti, a ne zaboraviti?
Mislim da ne. To je kao velika ekstaza sreće, ne može se zaboraviti ni kad ti netko nanese neku nepravdu, povrijedi te. Nisam protiv toga jer neke stvari ne možeš izbrisati, ali unaprijed reći 'oprostit ću, ali neću zaboraviti' - to mi zvuči proračunato.

Jeste li oprostili svima koji su vas povrijedili?
Nadam se da jesam. (smijeh)

A jeste li oprostiti Dujmiću?
Apsolutno.