Dobili smo, klasičan koliko i nepredvidiv, glazbeni tok svijesti jednog ćudljivog, lucidnog i pomalo dokonog svjeckog sega-mega cara, praćenog malom ali dostojanstvenom svitom vjernih mlađih muzikanata: basistom, bubnjarom i klavijaturistom zaduženim za elektroničko-kabaretske efekte te, naravno, šačicom idolopokloničkog puka koji caru kliče i odobrava iz partera. Čak i kad ga car podjebava.

Taj glazbeni tok svijesti koji je sinoć potekao Saxom u stanju je ironične varijacije na Wagnera i Čajkovskog gotovo neprimjetno pretvoriti u nadimljenu reggae improvizaciju, da bi se već nekoliko trenutaka kasnije kolektivna tjelesina kluba logično talasala uz dinamični američki funk prekidan iznenadim vokalno-instrumentalnim uzdasima balkanskog sevdaha. Na trenutke se u nepredvidivoj struji glazbenih asocijacija moglo prepoznati i ritam duše Dine Dvornika, Rambova pokojnog prijatelja; možda je to način na koji svjetski mega car suptilno odaje počast… Tko će ga znati. Vjerojatno bi dvadeset nasumce odabranih posjetitelja sinoćnjeg koncerta dalo dvadeset sablažnjujuće različitih interpretacija istog iskustva.

U finalu nastupa, dosjetkama skloni car s pukom je podijelio i svoja lucidna razmišljanja povodom proslavljanja 51. rođendana. Objavivši kako je time konačno postao većinski vlasnik svog života, proglasio je konačnu i apsolutnu autonomiju nad istim te pružio mahom mlađoj i neiskusnijoj publici nekoliko slikovitih primjera uzvišenih osjećanja kojima taj doseg može ispuniti čovjeka. Subverzivan toliko da o tome ovdje uopće ne smijemo pisati da ne bismo kvarili mlađe maloljetnike i šire mase - ujedno i ganutljivo ‘demode’ kao što pjeva u jednoj od svojih možda najprotestnijih pjesama, car Antonije i dalje je, kao što je i red, rado viđen gost u Zagrebu.