Podsjetimo, riječ je o rumunjskom filmu 'Svi iz naše obitelji' Radua Judea ('Najsretnija djevojka na svijetu'), jednoj u nizu hiperrealističnih drama tipičnih za novi rumunjski val. Obiteljska drama progovara o mučnoj temi - obiteljskom nasilju - s neočekivanom dozom humora. Kroz priču o neurotičnom Mariusu, kojemu stalno u ustima gori elektronička cigareta, Jude nam sugerira da obiteljsko nasilje nije problem koji se događa drugima i da svakako nije rezerviran za siromašne, neobrazovane i nerazvijene. Marius je obrazovan, načitan, 'budist', no čovjek kratkog fitilja kojemu se stvari u životu nekako nisu posložile. Osobito ga boli to što je nakon razvoda skrbništvo nad petogodišnjom kćerkom dobila njegova bivša supruga koja je u novom braku. Iako se sa situacijom, koju doživljava kao nepravednu, pokušava nositi zrelo i civilizirano, plamen bijesa i frustracije u njemu se lako upali i probijaju njegova nezaustavljiva agresija i paranoja. Ni njegova bivša supruga nije nevinašce - nerijetko manipulira djetetom i Mariusovim pravom da viđa kćer. Tvrdoglav i povrijeđen, čemu su dodatni začin kritičke opaske njegovog oca, Marius je u sukobu s cijelim svijetom, a svoj narušeni ponos, muškost i integritet pokušava spasiti očajničkim potezima, no kad jednom krene, provala nasilja postaje nezaustavljiva.

Ono što je moralno dvojbeno u filmu je činjenica da Jude relativizira krivnju za nasilje - na trenutke je teško razabrati tko je žrtva, a tko zlostavljač. U njegovom filmu nitko nije nedužan, osim, naravno, petogodišnje djevojčice, a likovi i njihovi odnosi slojeviti su, uvjerljivi i dramatični. 'Svi u mojoj obitelji' prije svega je dobro napisan i vješto režiran film čiji scenarij gotovo da ima snagu antičke drame - sukobi među likovima duboki su, nepremostivi, a sukobljene strane podjednako su u pravu, odnosno krivu. Najveća mana filma je to što je mrvicu predug, no unatoč tome drži pažnju gledatelja do samog kraja, na kojem smo dočekali jednu od apsurdnijih akcijskih scena ikad, onu iz 'stvarnog života'.

Judeov film možda nije na razini najboljeg što smo vidjeli u rumunjskoj kinematografiji posljednjih godina, poput 'Aurore', 'Smrti gospodina Lazarescua' ili '4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana', ali svakako je solidni predstavnik rumunjskog novog vala.

Osvrt na film 'Vadžda' doista ne može proći bez spominjanja činjenice kako je riječ o prvom igranom filmu ikad snimljenom u Saudijskoj Arabiji, a posebno je fascinantan podatak da ga je režirala žena, Haifaa Al-Mansour, što se - s obzirom na poziciju žena u toj zemlji - čini gotovo nevjerojatnim. Al-Mansour je svoj scenarij razvijala u okviru Sundance Instituta, film je snimljen u njemačko-saudijskoj koprodukciji, a svjetsku premijeru je imao prije mjesec i pol na festivalu u Veneciji, tako da je riječ o jednom od najaktualnijih filmova ovogodišnjeg ZFF-a. Naslovna junakinja je simpatična, prkosna, u dobroj mjeri čak i buntovna 10-godišnjakinja (glumi je Waad Mohammed) koja si želi kupiti bicikl (vožnja bicikla inače nije baš poželjna aktivnost za djevojčice u Saudijskoj Arabiji), a do potrebnog iznosa može doći ako pobijedi na natjecanju u poznavanju Kurana. Istodobno, njezina majka pokušava naći način kako da zadrži muža, koji – zbog toga što ona više ne može imati djece, pa mu ne može roditi sina – traži drugu ženu. U prve dvije trećine 'Vadžda' ne izlazi iz granica korektnog u načinu na koji portretira životnu situaciju žena u saudijskom društvu, no fino poantirana, vrlo emotivna završnica umnogome podiže dojam o cjelini.

Izraelski dokumentarac 'Život u slikama' fascinantna je priča o 96-godišnjoj češkoj Židovki Miriam Weissenstein i njenom unuku Benu, koji nastoje od propasti spasiti obiteljski biznis, fotografsku radionicu koja je tijekom 70 godina postala prava znamenitost Tel Aviva. Kroz njihov neobičan odnos polako se odmotava strašna životna tragedija koju su proživjeli. Duhovita, emotivna i dirljiva priča o odnosu bake i sina, povijesti i sadašnjosti, gradskih 'institucija' i gradske uprave, ali i o strašno složenim odnosima unutar jedne uništene obitelji čija je povijest jednako tragična kao i povijest židovskog naroda. Starica Miriam je mrzovoljna i duhovita, život je na njoj ostavio duboke ožiljke, no ona je istovremeno puna energije i volje za sudjelovanjem u novim pothvatima, dok se unuk Ben nastoji o njoj brinuti i održavati obiteljsku fotografsku tradiciju uvijek svježom, a među njima tinja duboki raskol, koji je rezultat strašne traume.
Beskućnici su već desetljećima omiljena tema mnogih redatelja dokumentaraca opsjednutih portretiranjem mračne strane gradskog života, od Amerike do Japana – kada se ta tema nađe u rukama hrvatskog redatelja, u ovom slučaju Nikole Strašeka, autora dokumentarca 'Čedo', onda dobijemo sve što se od jednog dokumentarca o hrvatskom beskućniku može očekivati: koktel politike, nacionalizma i socijale, svih onih tipično hrvatskih termina čiji je protagonist iz naslova, 45-godišnji beskućnik, alkoholičar i narkoman Čedo Šaraba, apsolutna žrtva.Ispresijecane impozantnom količinom psovki, Čedine uvijek turbo-emotivne (bilo da se radi o tuzi ili čistom bijesu) osobne ispovijesti u osnovi su cijeli film. Koji ima sjajnu kameru, naporno zlorabljenje glazbene teme i dovoljno hrabrosti da ignorira poznato narodno retoričko pitanje: 'Tko će slušat' tuđu muku...', donoseći zvuk i sliku putovanja u same dubine osobnog pakla osobe koja je zahvaljujući objektivu prestala biti samo statistikom te 'zaradila' svoje ime i prezime.

Imenima se bavi i slovenski dokumentarni film 'Moje ime je Janez Janša', u režiji – pogodili ste – Janeza Janše. 'Što nazivamo ružom, isto bi mirisalo i pod drugim imenom' – parafraziramo li Shakespearea i Eca, podsjećamo se da su imena tek omot paketa, etiketa čijom se filozofskom prirodom bavi početak ovog uratka slovenskog umjetnika Janeza Janše, jednog od nekoliko slovenskih umjetnika koji su odlučili promijeniti ime kako bi ga mogli dijeliti sa slovenskim premijerom.Umjetničko djelo, politički protest i djetinja provokacija ovog čina bolje zvuče na papiru nego kao materijal za film, koji nakon zanimljive početne lamentacije o značenju i snazi imena kao takvog brzo krene u ne pretjerano impresivni kolaž kronologije medijskih reakcija. Tko zna, da su sat vremena mahali novim osobnim iskaznicama pred kamerom, možda bi dobili izazovniju, 'konceptualniju', ako već ne i gledljiv(ij)u opciju...