Manekenke običavajte držati podalje od mikrofona ako play back nije u pitanju. No, svako toliko, u stotinu se godina nađe netko koga naprosto morate obožavati. Zbog svoje nestvarne ljepote, baršunasto zagasitog glasa, savršena osjećaja za spori tempo u milozvučnoj kombinaciji kalipsa, soula, jazza, funka, od prvog je izlaska u javnost debitantskim albumom Sade Adu otvorila usta promatračima i slušateljima. Njenoj je uglađenosti i profinjenosti teško pronaći usporedbe na svjetskoj pop sceni. Što je manje imate, to je više želite. Javlja se samo kad ima artističko opravdanje, lice joj ne krasi naslovnice za svaki klizni pomak revera na košulji.

Ako je se sjećate, tada je po dobru. Boljemu. Po činjenici da joj se ne nalazi zamjena. Iza nje ostaje praznina. I nadanje da nije završila ili odlučila povući se kad njoj odgovara, već kad bi poneki obožavatelj htio pokoji glazbeni dijamant viška.

Sade Adu se od 'Smooth Operator', 'Your Love Is King', 'Hang On To Your Love' otputila u svijet lijepe glazbe, prkoseći svim sumnjama kako je nemoguće pomiriti takav stas i glas jer uvriježeno je mišljenje kako jedno od navedenog mora patiti. Predobro da bi bilo istinito u njenom slučaju ne vrijedi. Sve što je radila bilo je pjevanje o ljubavi na način kojim bi zavela i svećenike. Toliko je sakralnosti bilo u pjevu o počecima i sentimentalnim momentima ljubavi.

Još je od prve pojave polovicom osamdesetih podigla obrve dežurnih sumnjičavaca: je li moguće da se u takvom tijelu krije kantautorica toliko softisticiranih senzualnih porinuća? Takvog glasa i takvog stasa. Takvog autorskog obima. Takve inteligencije da u nepunih pet godina objavi debitantski 'Diamond Life', nastavak 'Promise', te potvrdu 'Stronger Then Pride', djela kojima se ambiciozno dokazala kao autorica i izvođačica, predvodnica škole izmamljivanja uzdaha.

Ono što ju je učinilo pretečom emancipiranja Norah Jonesica u funk soul jazzy pop manirima bila je sposobnost stati kada je prijetilo trošenje materijala i zamor od lika i djela (premda mi s drugospolnog stajališta nije jasno kako je moguće zamoriti se takve figure). Javljanje tek kada se osjeti umjetnička, a ne medijska potreba pojavljivanja. To je odlika najvećih. Ako bi vas ostavljala, opraštali biste joj. Ako bi ostajala, klečali ste hvaleći božju providnost zbog koje dijelite to ukazanje. Kako god okrenuli, zamjerke joj niste mogli naći čak niti kada vam se činilo da je ta finoća i mirnoća kojom vas gladi doista dijelom tek druge strane buđenja. Pa čak ni kada je isti tempo prijetio zamor materijala, dovoljno je bilo progledati njenim pjesmama.

Sade ostaje na tronu, pjevačicom ljubavi, naratoricom Njegovih i Njenih krivih i pravih odluka, Narednica a ne vojnikinja, u službi Njenog Veličanstva - Ljubavi. Snolikost je postala opipljiva kategorija njenim ukazanjima. Ponekad je dovoljno samo imati stila.