Kao da je bilo jučer – Felix i Simon u Brixtonu 1994. vodili su Rooty, tada navodno jednu od najzanimljivijih večeri noćnog života Londona, spajajući sve plesne žanrove u jedan cjelovečernji oznojeni čušpajz. Onda ih je magazin The Face, koji za razliku od njih odavno više ne postoji, iskopao iz lokalne anonimnosti te pretvorio u nacionalnu atrakciju. Na hype su se prištekali i ostali britanski mediji, u toj zlatnoj eri medijskog lansiranja svakog zamislivog glazbenog fenomena pa je interes postao toliko veliki da su momci morali zatvoriti svoju klupsku večer i posve se posvetiti sjedenju u studiju. I DJ-iranju po cijelom planetu, naravno, koje je zajedno s nastupima uživo uslijedilo odmah nakon njihova epohalnog prvijenca 'Remedy' (1999), albuma koji je pokušavao zarobiti duh 'Rootyja' u jednu bocu, u jedan jedinstveni kolažni party.

Točno deset godina kasnije, Basement Jaxx su i dalje živi, zdravi i aktivni, spremni... pa, možda ne baš ponovo pokoriti svijet, ta su vremena odavno prošla, ali barem zadržati fanovsku bazu i privući neke nove klince svojim novim albumom 'Scars', prvim nakon 'Crazy Itch Radio' objavljenim prije tri godine. I kao sa svakim prethodnim albumom, bilo da su secirali Jamajku ili krali od šumadijskog narodnjaka, Basement Jaxx ostaju u istoj formuli: koristiti zvukove glazbenog zeitgeista umiješane u svoj fun-fun-fun lonac, upravo s najvećim naglaskom na disco, koji zahvaljujući apetitima za citiranje svega na svijetu nikada nije bio čist, ali je uvijek bio uvijek temelj njihove vizije dobrog provoda.

To je očito i na 'Scars' u pjesmama kao što su singl 'Raindrops', 'Twerk' ili 'Feelings Gone' s australskim pjevačem Samom Sparrom, dok naslovna stvar s Kelis, 'D.I.S.tractionz' (feat. Jose Hendrix) i 'Stay Close' (feat. Lisa Kekaula) podsjećaju na to koliko su Simon i Felix u stanju šarati žanrovima, uvelike inspirirani R&B-jem, ali i ostalim vladarima američkog radija. I pri tome posebno uronjeni u svijet suradnji s hrpetinom gostiju.

Pogledajte samo neke od njih – Yoko Ono (da, ona Ono) na 'Day Of The Sunflowers (We March On)' pjeva o ribama koje padaju s nema, poput psihodelične verzije ABBA-e; Santigold pomaže na reggae-ska poskočici 'Saga', dok Amp Fiddler pomaže pretvoriti 'A Possibility' u prvu stvar Basement Jaxx koja zvuči kao da je napisana za soundtrack 'Američkih grafita'. Ili barem njegov futuristički remake.

Nema tu puno mudrosti – samo fini kolaž plesnog hedonizma, koji je zakasnio na izlazak na ljeto, ali poslužit će za 2010. ako ga ne zaboravimo do tada. Ili ne dobijemo nešto zanimljivije od dobrog, ali ne i odličnog.

Ocjena: 7/10
Izdavač: XL Recordings