Čudna je biljka taj Nick Thorburn – još od prerano preminulih Unicornsa svjesni smo njegovog vrhunskog dara za napisati jednostavnu i sofisticiranu pop pjesmu, no čovjek je uvijek težio zašećeriti te minijature s milijardu ne nužno potrebnih začina. Te afro, te reggae, te hip hop, te seksi soul Barryja Whitea, te post punk buka koju je donio iz starog benda, i tako slatke pjesme osunčane višeglasnim harmonijama postanu miješana salata u kojoj slatko, kiselo i ljuto nemaju uvijek idealan omjer. Valjda je to 'montrealski sindrom' – u gradu koji nam je dao Arcade Fire, Wolf Parade, The Dears i niz drugih super bendova nema glazbenika koji ne svira u po pet projekata pa takva preklapanja nisu neobična.

No, kao i svaki pravi nesretni umjetnik, i Nick je doživio pročišćenje u trenutku kad je prekinuo dugogodišnju vezu. Proizvod slomljenog srca ovogodišnji je A Sleep and a Forgetting, po nama najbolji album Islandsa, čija izravnost i ležernost trenutačno ublažava svaku bol i nagoni vas da, uz butelju crnog vina i svijeće, kontemplirate o tome što je ostalo od onog čovjeka koji je bio/ste bili prije burnog prekida.

Za potrebe koncertnog ogoljenja ovog materijala Nick je potjerao braću Chow, koja su na prvom zagrebačkom nastupu (veljača 2009. u Teatru ITD) opasno prijetila preuzeti kontrolu nad prezasićenim zvukom benda. U sadašnjoj postavi Islandsa samo su radnik Luc Laurent za bubnjevima te braća Geordie i Evan Gordon. Njih dvojica su nas uvela u koncert svojim duom The Magic, prilično zanimljivom kombinacijom rockabilly outfita, pimplavih gitarica na tragu afro beata Paula Simona i rudimentarnih ritam mašina u stilu Denis&Denis.

I onda, niotkuda, oko 23.20, Purgeraj je protresla Never Go Solo, na koju se u sat vremena svirke nadovezalo još nekoliko bisera sa spomenutog posljednjeg albuma te nešto materijala s prethodna tri. Islandsi su ih izveli seksi, ležerno i predano, ali teško se oteti dojmu da su bili pomalo razočarani zbog skromnog broja posjetitelja (tek 80-ak prodanih karata) i da su malo 'tankirali'. Thorburna je dodatno iznerviralo sijevanje bliceva (koji su, istina, nakon treće pjesme i utihnuli), što je u neku ruku razumljivo kad svirate pjesme koje govore o razvodu.

Napomenimo i da je zvuk u Purgeraju ili NKC Parku, otkad se u njemu održavaju koncerti Žednog uha, uistinu izvrstan, i ako ste među onima koji imaju određeni animozitet prema ovome klubu, toplo vam preporučujemo da provjerite ovogodišnji program. Možda već u ponedjeljak, kad se u Zagreb vraćaju David Gedge i kultni The Wedding Present