20. listopada nastupate u Tvornici u Zagrebu gdje ćete prvi puta hrvatskoj predstaviti svoj novi projekt Damir Imamović Takht. Po čemu se Takht razlikuje od vaših dosadašnjih formacija poput Damir Imamović Tria, vaših solo nastupa, nastupa sa Jadrankom Stojaković ili pak nastupa sa Bachar Khalifeom, Bojanom Zulfikarpašićem i Ericom Vloeimansom?

Sevdah Takht je nastao inspiriran radom svih ovih dragih ljudi. Prije svega, mislim da je saradnja s Bojanom Zulfikarpašićem, jednim od najvažnijih evropskih pijanista danas, značajno uticala na moj muzički put. Pod tom inspiracijom mislim prije svega na otvaranje nekog novog pristupa ritmu. Upravo zbog toga napravio sam bend kojem sam uz ono što inače radim solo pridružio klasičnu ritam sekciju: električni bass (Ivan Mihajlović) i perkusije (Nenad Kovačić). Ipak, bilo nam je jako važno da ne napravimo mehaničko slaganje nego da odemo korak dalje. Zbog toga je jako važno da smo i komponirali zajedno i izmaštali jedan svijet koji je u mom radu sa sevdahom zasigurno najodvažniji korak do sada. Ivan na CD-u koji promoviramo ovih dana ima i značajnu autorsku ulogu, Nenad je u bend donio i važan afrički uticaj. Ipak, najvažnije je da nismo žurili sa spajanjem svih ovih svjetova nego smo uvijek dopuštali da stvari sazriju.

Takht ste već promovirali u Sarajevu i Beogradu uz apsolutno oduševljenje publike koja vas je zvala na tri bisa. Je li vaša publika sastavljena od starih ljubitelja sevdalinki ili nekih novih, mladih poštovatelja muzike koji žele osjetiti dodir pravog sevdaha?

Moja publika je od samog početka bila mješovita. Isprva su dolazili stariji očekujući da čuju ono što je starija generacija radila. Mlađi su dolazili kako bi doveli djedove i majke. Kasnije su se mlađi vraćali sa momcima i djevojkama.

Vaš djed Zaim Imamović legendarni je autor i izvođač sevdalinki kao uostalom i vaš otac Nedžad. Zanimljivo je, međutim, da ste se vi posvetili sevdahu i sevdalinkama tek nakon završenog filozofskog fakulteta, a tijekom pisanja monografije o svom djedu Zaimu, koju ste pisali zajedno sa pokojnom Farah Tahirbegović. Na čemu ste odrasli ako ne na sevdahu?

Sevdah je uvijek bio negdje tu u ušima tako da sam se navikavao na njega, naučio još kao dijete mnogo pjesama. Ali nikada me nisu u porodici indoktrinirali u sevdah, to je nekako došlo spontano. Moje prvo muzičko obrazovanje stekao sam s ploča moga starijeg brata Nedima: Eric Clapton, Jimmy Hendrix, Deep Purple, Led Zeppelin, svašta nešto...

Prije par godina ste gostovali na albumu 'Protuotrov' repera Frenkija i ostvarili fenomenalnu suradnju fuzijom hip hopa i sevdaha u pjesmi 'Tebi'. Koliko je, po vašem mišljenju, sevdah sklon spajanju sa suvremenom pop glazbom?

Sevdah je vrlo osebujan žanr: ima jak miris, boju, okus. Zbog toga ljudi iz drugih žanrova često vole posuditi nešto iz sevdaha jer to stvarno može 'obojiti' cijelu priču. Kada je u pitanju Frenkie, oduvijek smo pričali da bismo voljeli nešto zajedno uraditi jer se nešto međusobno mnogo cijenimo odavno. Eric Bajramović napravio je interesantan aranžman kojeg smo htjeli čuti u jednoj stvari o kojoj smo Frenkie i ja razgovarali i jednostavno smo to snimili čim se ukazala prilika. Izuzetno mi je drago da se to ljudima toliko sviđa!

Unazad osam godina, koliko se bavite sevdahom, objavili ste pet albuma i pokrenuli Sevdah Lab. Sessione na kojima objašnjavate sevdah propitujući ga u glazbenom i teoretskom smislu. Kako biste u par riječi, ljudima koji se prvi puta susreću sa sevdahom objasnili što je sevdah?

To često ovisi od publike. SevdahLab je nastao iz potrebe vrlo različitih grupa ljudi da saznaju nešto više o sevdahu: šire javnosti, muzičara, muzikologa, novinara. Zbog toga SevdahLab ima različite oblike: 'opći uvod u', 'historijski uvod u', 'zanatski uvod u'. Od publike ovisi da li ću govoriti o skalama i estetici ili o etnonacionalizmu... Ipak, zajednički odgovor za sve je: 'Sevdah je žanr muzike', a onda slijede sva pojašnjenja.

Sevdah Lab sessione održali ste do sada u Sarajevu, Amsterdamu, Zagrebu, Chicagu i Beogradu. Kakve su reakcije, kako reagiraju polaznici Sevdah Laba?

Reakcije su dosta dobre. Recimo, najčudnije reakcije i ono gdje SevdahLab najteže ide su ljudi koji su na sevdah bolećivi iz identitarnih razloga. Za njih je sevdah 'osjećaj', 'domovina', ili (ako imaju negativan odnos) 'strano tijelo' ili šta već. Njima je najteže objektivizirati i sagledati sevdah kao, prosto, vrstu muzike ili primiti neku novu informaciju ili točku gledišta jer vjeruju da o tome sve znaju i da se tu više ništa ne može reći. Zapravo je najlakše raditi s ljudima koji o tome ništa ne znaju, ali mi je ono prvo daleko veći izazov.

Prije dvije godine, vaša prijateljica Marina Andree je snimila dokumentarni film 'Sevdah' koji je osvojio prvu nagradu publike na Sarajevo film festivalu. Koliko takav jedan film može doprinijeti popularizaciji sevdaha i u krajnjem slučaju, pojašnjenju i shvaćanju samog sevdaha?

Pa, film je već prošao gotovo cijeli svijet; bio je na mnogo festivala i napravio je jako puno. Često se ljudi za moju muziku ili sevdah općenito zainteresiraju preko tog filma, a dešava se i obratno. Mislim da je film dobar uvod, ali je ipak riječ o intimnoj Marininoj priči o prijateljima, domovini, odrastanju, žalu za prošlošću. Taj film je zapravo, kao i sam sevdah, 'emotivna informacija' i dobar je da omađija ljude.

Wim Wenders je sa filmom Buena Vista Social Club od kubanskih glazbenika stvorio internacionalne zvijezde. Bi li neki sličan prikaz zvijezda sevdaha mogao popularizirati sevdah i izvođače sevdalinki na world music sceni?

Pa, istina je da sviram puno, ali nisam baš 'svjetska zvijezda'. Ostaje nada...

Portugal ima fado, američki jug svoj blues, Kuba svoj specifičan glazbeni izraz… može li sevdah postati zaštitni znak Bosne i Hercegovine ili možda Balkana?

Na neki način i u nekim krugovima sevdah to zasigurno već jeste. Bosna i Hercegovina je mala zemlja i često je ljudi u Evropi ne mogu percipirati (kao nijednu od naših zemljica) kao posebnu zemlju nego je sagledavaju u kontekstu 'Balkana' kao cjeline. Inače, sevdah je 'predstavljao' mnogo toga u prošlosti. Nekada je bio zaštitni znak orijentalnog utjecaja, pa slavenstva naspram otomanstva, pa raznih etničkih grupa. Čega će sevdah biti simbol u narednom periodu ostaje da se vidi. Ja se nadam – ničega. Volio bih da raste kao umjetnička forma s onu stranu 'predstavljačke logike'.

Osim specifičnih napjeva, ritma i taktova, sevdah obilježavaju vrlo snažni i emotivni stihovi. Koji su vas osobno stihovi oborili i u koje ste se zaljubili?

Mnogo je toga. Stihovi 'Dva se draga' koje sam pronašao u jednoj staroj pjesmarici toliko su me dojmili na prvo čitanje da sam napisao muziku za tu pjesmu. Naime, tražio sam kod starijih sevdalija kod kojih sam šegrtovao melodiju na koju su se pjevali i niko nije znao. Zato sam je ja uglazbio. Naknadno sam naišao i na tradicionalnu melodiju, ali mi se ova moja više sviđa.

Čime su vas zapravo sevdah i sevdalinke osvojile?

Sevdah je, prije svega, vokalna muzika. Najviše muzički vrijednih informacija sačuvao je u sevdahu upravo glas. Normalno je da je meni kao pjevaču izazov pjevati nešto što je jako pjevački zahtjevno, što traži veliko umijeće koje se danas s mukom osvaja i krade od starijih generacija koje su gotovo na izmaku. Sevdah je zanat a ja hoću postati majstor.