Je li 'Eros, laži i pop-rock pjesme' feministička knjiga s potpisom muškarca kao autora i odakle uopće ideja i potreba za pisanjem ove knjige?

Ne mislim da je to feministička knjiga. Ona, naravno, ima elemenata feminizima ili, bolje reći, teorijskog, a bogme i praktičnoga doprinosa borbi za ravnopravnost spolova. No, možda je malo čudno kada na ovim našim prostorima o tome progovori muškarac. Jer, znate, svi smo mi deklaratorno za ravnopravnost, ali kada se to treba potvrditi na djelu, onda vidite da mnogi ili foliraju ili uopće ne razumiju što bi to točno trebalo biti. Ideju za ovu knjigu dobio sam post mortem. Naime, ja sam sredinom devedesetih upisao postdiplomski na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani u okviru kojeg sam, uz sjajne profesore poput Joganove, Tomca, Debeljaka i Štulhofera, proučavao sociologiju spolnosti u onome što najbolje poznajem, pop glazbi i pop kulturi. A istodobno sam ponovno pokrenuo bend na tragu kultne, stare postave Rodericka iz osamdesetih, samo s novom postavom, s dvije pjevačice, nazvanom RODERICK NOVY. I nije trebalo dugo da mi se i u teoriji i u praksi spoje te dvije stvari.

Je li 'Eros, laži i pop-rock pjesme' u neku ruku i obračun s mračnim stranama hrvatskog glazbenog biznisa?

Mislite moj obračun s njima? Pa... Činjenica je da su mi te mračne strane i svi ti segmenti domaće glazbene scene, bolje rečeno 'rvacke estrade', dosta zagorčali život tih godina, ali ne volim kukati o tome niti je taj rad sada dio nekakve osvete. Mislim da je dovoljno pseudo Zoroa oko nas. Ja se nisam dao savinuti prema njihovim pravilima i za to sam platio svoju cijenu, kao i mnogi takvi igrači prije mene. Moje je pravo da ih na svom terenu dekonstruiram kako bi barem malo tim oslikavanjem stanja utjecao na pozitivne procese koji će pridonijeti ozdravljenju odnosa na domaćoj pop sceni. No, budimo otvoreni – kako su ti odnosi, od mafijaškog utjecaja grupa do korumpiranih medija i pojačanog androcentrizma uvjetovani upravo stanjem hrvatskog društva u cjelini, tako će i njihovo ozdravljenje početi. Odnosno, nadam se da je već počelo, procesom ozdravljenja tog istog društva. Od donošenja pravila igre i funkcioniranja pravne države, pod čim najdirektnije mislim na oštro sankcioniranje svih devijacija i nezakonitih radnji, pa sve do povećanje kvalitete svakog segmenta pop scene: od izdavača preko medija do menadžera i klubova. Jer, na estradi se, kao i u sportu, najviše vrte veliki novci i automatski je najviše bezakonja i dilanja.

Zanimljivo je da su mnogi kontroverzni likovi iz privatnih i bendovskih iskustava devedesetih, menadžeri, novinari i sl., potpisani inicijalima. Radi li se o strahu od tužbe ili...?

Ma ne, riječ je o jednoj vrsti građanske pristojnosti, a s druge sam to namjerno potencirao jer su te osobe važnije kao neka vrst paradigme. Oni su samo predstavnici vrste ljudi prema kojima si ciničan stavljajući im samo inicijale. Uostalom, toliko smo mala zemlja da kada kažete tada npr. fotograf Globusa i urednik TV Besta I. P., svi odmah znaju o kome je riječ, zar ne?

Je li upravo komercijalizacija postojećeg patrijarhalnog seksizma, tj. njegovo stavljanje na tržište, ono čime se tranzicijski Balkan odlučio prikloniti Zapadu? Ili, drugim riječima, koje su bile sličnosti, a koje razlike našeg modela od opće, globalne hiperseksualizacije popularne kulture tijekom devedesetih?

Posve je jasno da smo, uskačući u taj kapitalistički vlak tržišne utakmice, profita po svaku cijenu, u svim segmentima života, pa tako i pop glazbi i pop kulturi, morali prihvatiti sva ta pravila igre. Ali, nije mi jasno zašto neka dobra iskustva iz razdoblja starog sustava nismo koristili, jer im se u nekim segmentima čak i Zapad divio. S druge strane, naravno da smo uletjeli u to neoprezno i lakomisleno kako samo mi to znamo, dodajući i sve naše začine poput novokomponiranih bogataša i rodjačkog sindroma, preko kiča i hiperdomoljublja bez granica, do beskrupuloznog dilanja u privatizaciji. A to je, uz brojne objektivne teškoće poput rata i razaranja, stvorilo poseban gulaš kakvog nije bilo i nema u Europi. Sve se to da kako odrazilo i na aktere, a posebice ženske na našoj pop sceni. Tako smo za posljedicu početkom devedesetih imali forsiranje od strane državne televizije i raznih menadžera novog pseudožanra cro dancea koji se s godinama pretvorio u folk dance. Činilo se da su svi akteri domaće pop scene jedva dočekali da našu staru, dobru cajku obuku u novo ruho, tj. u novi imidž zapadnjačkih krpica i stiliziranih videouradaka. Osim kompleta Versace i torbica Fendi, tehnološki kvalitetnije zvučne slike te sve ogoljenijih imidža, naše se pjevačice (čast izuzecima) nisu pomjerile od kafanskih cajki iz 60-ih i 70-ih. Perjanice novokomponirane glazbe iz tog vremena, poput Lepe Lukić i Silvane Armenulić, za brojne su postcajke istinske Arethe Franklin

Madonna i Severina dijele jedno veliko poglavlje, vezane temom o prodaji tijela kao robe – koja je prava poveznica ove dvije zvijezde, a gdje se, osim u glazbenom izričaju i geografskim koordinatama, razilaze?

Upravo neki dan gledam sa svojom osmogodišnjom kćeri reklamu za novu svjetsku turneju Madonne. I kći mi oduševljeno vikne: 'Dolazi Lady Gaga u Maksimir!'. Vidite, u tome je veličina Madonne kao svjetske i dugovječne pop ikone. Madonna je utjecala na generacije djevojaka, i to u samosvjesnosti i ženskom oslobađanju kroz erotizirano i slobodno odijevanje i ponašanje, zatim na cijelu plejadu pop pjevačica, kao i na plesne žanrove pop glazbe. Ja je ne slušam i to nije moj tip glazbe, ali ne mogu ne cijeniti sav taj stil, talent i utjecaj. Naša Seve nacionale je vrlo talentirana izvođačica koja ima mota za izvedbu pjesme, ali nosi sva obilježja domaćeg popa iliti, bolje rečeno, domaće estrade. Svjetska pop ikona naspram domaće, balkanske koja se opasno približila kafanskoj cajki.

Punk je, tvrdite, prvi promijenio ulogu žene iz objekta u subjekt te time iznimno utjecao i na hrvatsko društvo. Je li punk zbilja jedini i je li njegov utjecaj uistinu toliko velik? I jesu li devedesete u tom smislu onda bile svojevrsna 'seksualna kontrarevolucija'?

Punk je odigrao nemjerljivu ulogu u svemu tome, to danas nije jasno samo starim hiposima koji su ga uvijek mrzili i nekim, da prostite, 'nedojebanim' klincima koji su valjda ljuti što kad je grmilo nisu mogli biti na barikadama i vidjeti to uživo. Punk, naravno, nije jedini, ali je u pop kulturi u tome, kao i u još mnogočemu, bio prvi. To su dokazali mnogo pametniji ljudi od mene. Konkretno, jedan od najvećih sociologa Simon Frith, čiju sam tezu razrađivao upravo u ovom istraživanju. Dakle, Frithova je teza da su do punka ženski akteri u rocku bili objekt, a da je revolucionarni punk i ovdje odigrao relevantnu ulogu i da je od punka ženski akter postao subjekt. Ja sam nakon istraživanja zaključio, da je to za punk točno, ali da su ženski akteri u devedesetim svojevrsni subjektivizirani objekt. U devedesetim se pojavljuje ogroman broj izvođačica koje su izgubile onu drskost i radikalnost pjevačica punka i novog vala, tako da se za njih ne može reći da su u potpunosti subjekt, ali nisu više ni statični objekt. No, one pristaju na nemilosrdna pravila igre industrije zabave. U braku s medijima, putem svog tijela i erotiziranog imidža prodaju svoje proizvod i to im je jedini cilj. Devedesete kao seksualna kontrarevolucija? Hm, pa moglo bi se i tako reći, pitanje je samo iz kojeg kuta gledate.

Pišete ne samo o seksizmu, već i o korupciji te gotovo mafijaškoj igri lobija na hrvatskoj glazbenoj sceni – je li situacija danas bolja u odnosu na vaša iskustva iz devedesetih ili smo još uvijek svi u istoj žabokrečini, samo zapakiranoj u bolju ambalažu?

Promatrajući sve te nove trendove nije teško zaključiti da su sada neki naučili lekciju i svu tu istu žabokrečinu samo zapakirali u bolju ambalažu. Dolaze novi menadžeri, novi klinci, svi ti silni marketinški stručnjaci koji su u stvari ništa drugo nego prikriveni prodavači magle, što su tako dobro opisali i razotkrili Naomi Klein, Douglas Rushkoff i još neki autori. Ima ih naravno posvuda oko nas, u svim segmentima društva, a posebno im je draga pop glazba i pop kultura. Kupi me – prodaj me. Zar to davno nijepjevao Milan iz EKV-a? Ali, znate, od takvih ništa i ne očekuješ, ali najviše iznenadi kada npr. književni - ne i popkulturalni - kritičar opali moju prethodnu knjigu pokazujući u svojim kvaziargumentima nerazumijevanje materije. Naime, u svom tekstu o Nirvani i grupi Majke naprosto sam na njihove karijere i na njihove lidere primijenio provjerenu sociološku metodu kultnog američkog sociologa Talcotta Parsonsa o procesu koji manjinskoj grupi omogućuje postizanje društvenog priznanja. I to čovjek jednostavno nije razumio! Nenamjerno ili (zlo)namjerno, uopće nije bitno. Primjerice, za tekst o Madonni vaš kolega mi je dodijelio Zlatnu malinu, a ja sam na postdiplomskom za taj tekst u okviru seminara kod najjače profesorice o spolnosti u ovom dijelu Europe dobio čistu desetku. Ali, znate pop kultura i pop i rock glazba su kao i nogomet – svi misle da se najbolje u to razumiju.

Gledajući danas, po čemu se razvoj situacije u Hrvatskoj novog milenija razlikuje, a u čemu je sličan trendovima iz zadnjih 10 godina svjetskog popa, kada je seks postao radikalnijom konstantom od one viđene u devedesetima – od prodaje teen ikona seksom do celebrity pornića koji su se pokazali kao savršena ulaznica za mainstream?

Na sceni je proces velike demokratizacije, i to ne samo u smislu korištenja spolnosti i poigravanju erotskim imidžima njezinih aktera, već i demokratizacijom u svim pogledima, uvjetovanom prvenstveno globalizacijom društva i strašnim razvojem tehnologije. Danas klinac koji ima bend koji je po estetici i po izvedbenim mogućnostima ravnopravan zapadnjačkim kolegama bez ikakvog problema gugla klub u Europi, sjedne u auto, nakon što je na kućnom kompu snimio i CD i videospotove i svira u nekom europskom klubu. S druge strane, užasno se radikalizirao erotski imidž i poigravanje spolnošću. Pogledajte samo Madonninu nasljednicu, Lady Gagu. Samo smo čekali dan kad će videospot biti pravi pornić i to nam je Rammstein zorno predočio. Posebna su priča kućni pornouraci. Priznajem, bio sam od onih koji je bi uvjeren da je karijera Seve nacionale, nakon objave njezinog uratka, a s obzirom na prevladavajuću konzervativnu svijest većine Hrvata, gotova. Dogodilo se potpuno suprotno! Ne znam gdje su granice svega toga. Zato pojave kao Adele posebno raduju. Zakopčana do grla, sa sjajnim pjesmama i izvrsnom pjevačkom izvedbom, hara top ljestvicama. Isto tako raduju još uvijek nedodirljivi očevi rocka koji se i dalje ne daju: Dylan, Cohen, Waits, Bruce, Stones. No, nakon svega, mene možda i više raduju potezi mojih osobnih pop kulturnih heroja: rolice Messija, golovi Ronalda, pasovi Giggsa...