Pokretanjem top ljestvice air playa sa 80-ak radio postaja širom Hrvatske, domaća pop rock scena prvi put je dobila kakvu-takvu oficijelnu top ljestvicu popularnosti. Sjajno! Međutim, uvidom u aktualnih top 40 dolazimo do žalosne činjenice da za nove izvođače u hrvatskom eteru nema sluha, dok je istovremeno zastupljenost različitih žanrova na nuli. Bijedno.
Samim letimičnim pogledom na top ljestvicu HR Top 40 jasno je da igru vode izvođači koji su na sceni u prosjeku već 20 i više godina. Neupućeni bi mogli odmah prigovoriti da su tu ipak i Ivana Radovniković, Lana Jurčević, Ivan Zak, Ivana Kindl, Elemental… ali i oni su na sceni već deset godina pa i više. Najmlađa među svima njima je grupa Markiz koja je na sceni oko pet godina i iza sebe ima jedan album, a drugi samo što nije. Ukratko, glazbeni urednici na radiopostajama širom Hrvatske očito su neinformirani pa puštaju u program pjesme izvođača koji su na sceni već dugi niz godina jer znaju da ne mogu pogriješiti s njima. Drugim riječima, novi izvođači nemaju šanse jer o njima i njihovoj glazbi treba zauzeti neki stav i jasno i glasno reći da nešto valja ili nešto ne valja ili im jednostavno dati priliku pa neka publika/slušatelji sami odluče sviđa li im se to ili ne. Dakako, očekuje se od glazbenih urednika da im PR diskografskih kuća služi samo kao informacija, dok su zahvaljujući svojoj naslušanosti i kompetentnosti u stanju i sami izdvojiti kukolj u žitu, ravnajući se prema kriterijima globalne kvalitete. Ne glazbene industrije, već glazbene kvalitete. Yeah, right!
Nakon prvog letimičnog pogleda te malo konkretnijeg uvida u tih 40 izvođača, odnosno 40 pjesama, jasno je da je mainstream glavna glazbena odrednica većine domaćih radiopostaja. To ne znači da je to automatski jako loše ili da bi trebalo biti više heavy metala, elektronike ili punka, već da je popularna glazba evoluirala te kroz niz glazbenih žanrova postala izuzetno zanimljiva i bogata, što se po naših top 40 ni u jednom jedinom trenutku ne da naslutiti. Da bude odmah jasno, nije do izvođača prisutnih trenutno na top ljestvici, jer oni izvode muziku koju vole, već do glazbenih urednika koji jednostavno ne poznaju domaću sceni niti im je stalo do novih imena koja se izuzetno teško probijaju do hrvatske publike upravo kroz mainstream medije poput lokalnih radiopostaja.
A domaća scena nikada nije bila bogatija. Kojim god glazbenim pravcem da krenete, naići ćete na hrvatske izvođače koji mogu komotno stajati rame uz rame sa svojim žanrovskim kolegama iz bilo kojeg djela svijeta i koji sve češće, bez nekih većih problema, lakše nalaze izdavača u inozemstvu, pa čak i publiku željnu novih rock heroja. Štoviše, mnogi od njih su češće na turnejama po inozemstvu nego što nastupaju u Hrvatskoj. Ne, ne radi se o koncertima u BiH, Sloveniji i Srbiji, već o europskim turnejama, a ni prekooceanske turneje više nisu iznimka.
Da stvar bude još gluplja, HR Top 40 ne sadrži ni jednog od tih izvođača koji je već ostvario neki uspjeh u inozemstvu jer pjeva na engleskom jeziku, koji je, ako je suditi po stavu glazbenih urednika na tih 80 radiopostaja, jezik koji ne priliči hrvatskim izvođačima. Svaki komentar je suvišan. HR Top 40 otvorio je Pandorinu kutiju koju je dodatno rasvijetlila Ivana Lekšić, radijska novinarka i urednica iz Bjelovara koja je razotkrila metodologiju za koju tvrdi da njome lokalni radijski nakladnici muljaju sa sredstvima Fonda za pluralizam elektroničkih medija. Što bi se tek dalo pronaći da netko popriča s glazbenim urednicima te da Vijeće za elektroničke medije doista pročešlja svih 150 radiopostaja, koliko ih je registrirano u Hrvatskoj. A možda se ljudi s radiopostaja trgnu, shvate da na svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, ima prekrasne muzike i talentiranih izvođača koje 'čak' i slušatelji njihove radiopostaje vole. Naročito muzike onih koji tek dolaze na scenu, kojima novi val nije početak i kraj svijeta i koji donose jedan novi, toliko potreban stilski raznovrstan val u domaći eter, koji bi im ipak trebao poslužiti kao odskočna daska.