Ni deset mjeseci nakon solidnog 'Plastic Beach', Gorillazi, inače skloni duljim pauzama (četiri godine između prva dva albuma, pet između drugog i trećeg...) između svojih 'službenih' izdanja, ponovo napadaju. Nemirni duh 'renesansnog' Damona Albarna posljednjih je godina u posebno nemirnoj fazi – od albuma svog drugog 'drugog' benda, The Good, The Bad & The Queen 2007, pa kineske opere 'Monkey: Journey To The West' iste godine, do spektakularnog i, s obzirom na okolnosti razlaza s Grahamom Coxonom, krajnje neočekivanog reuniona Blura trijumfalnim koncertima u londonskom Hyde Parku i na Glastonburyu u ljeto 2009. U međuvremenu su izdali i 'limitirani' singl 'Fool's Day', pa su priče o povratničkom albumu sve glasnije, a s obzirom na strahovito aktivnu godinu Gorillaza, tu se vjerojatno radi samo o pronalasku termina u Albarnovom suludom rasporedu.

Gorillazi su, dakle jesenas bili na 32-dnevnoj američkoj turneji, na kojoj, tu obavezno treba spomenuti još jedno Albarnovo postignuće, s njima sviraju i Mick Jones i Paul Simenon, što je vjerojatno najbliže što ćemo ikada doći reunionu The Clasha. Prije američke turneje, nastupili su, i to kao headlineri (U2 je morao otkazati zbog Bonovih poznatih problema s leđima), na Glastonburyju, čime je Albarn postao jedina osoba u povijesti legendarnog festivala koji je bio headliner dvije godine zaredom, i to s dva različita benda/projekta. No vratimo se Americi, gdje su Gorillazi među rijetkim uspješnim britanskim izvođačima (tu su još i Coldplay, Susan Boyle, a upravo su sasvim iznenađujuće u Billboardov top 10 ušli i londonski folkeri Muford & Sons) – svoj drugi album, remek-djelo 'Demon Days' iz 2005. tamo su prodali u dva milijuna primjeraka (od ukupno deset). I sad, umjesto nekog pompoznog livea (što ne znači da ga neće biti u budućnosti) s turneje stiže jedan mali, intimni dnevnik putovanja, koji odaje svoje geografske koordinate tek u naslovima pjesama ('Phoner To Arizona', 'Detroit', 'The Snake In Dallas', 'Amarillo', 'Aspen Forest', 'Bobby In Phoenix', 'California & The Slipping Of The Sun' i 'Seattle Yodel'...), jer po atmosferi, koja je tipični Gorillaz elektro mišung, mogle su nastati bilo gdje na planetu. Ali u tome je vjerojatno fora, jer umjesto nekog mitološkog ekscesnog rock lifestylea, ovdje se prije da naslutiti usamljenost hotelskih soba i beskonačnih drndanja u busu po nepreglednim prerijama američkog Srednjeg Zapada. No sve to vrijeme Albarn očito prčka po svom iPad-u i, što je najvažnije, svoje dojmove 'sejva'. Dobar je dio albuma bez vokala, pa onda i među highlighte spada uvodni spooky instrumental 'Phoner To Arizona', no najbolja je stvar ovdje zasigurno  sjetna 'Revolving Doors', koja se ne bi sramila biti ni na redovnom Gorillaz albumu, kao ni na nekom budućem best ofu.

E sad, bit će sigurno i onih koji će, s obzirom na način objave i distribucije, po principu 'koliko para, toliko muzike' pomisliti da ništa što je besplatno ne može biti i dobro – i tragično, na svoju štetu fulati. Bit će i onih skeptičnih prema Albarnovom pokretnom studiju, fensi gadgetu Stevea Jobsa, no njima treba reći da su mnoge stvari do kojih drže snimljene na puno gorim 'kantama', pa zvuče kako zvuče. Osim toga, koristilo se i ovdje nešto instrumenata – ukulele, melodika, akustična gitara i piano, a bilo je vjerojatno i mrvicu naknadnog studijskog poliranja, što eksperimentu ni u kom slučaju ne umanjuje čar. Uglavnom, Albarn i društvo ponovo su isporučili nešto jako zgodno, što će, uz još uvijek aktualni 'Plastic Beach' fanovima pomoći da prikrate čekanje do sljedećeg 'pravog' albuma ili barem nekog 'međualbuma' snimljenog na iPhone-u, USB sticku, mikročipu ili što već bude aktualno.

OCJENA: 8/10

Izdavač: PARLOPHONE/DALLAS (kad izađe 'fizičko' izdanje!)