Odlični film belgijskog redatelja Bruna Dumonta 'Camille Claudel 1915' bio je sjajan izbor za službeno otvaranje festivala. Film je fokusiran na nekoliko dana u nesretnom životu znamenite francuske kiparice Camille Claudel, koju je njezina obitelj 1913. godine dala smjestiti u provincijsku bolnicu za liječenje mentalnih oboljenja, u kojoj je ostala do kraja života. Camille, koja je tada imala 51 godinu, imala je stanovitih psiholoških problema, koji ipak nisu bili takve prirode da je zaista bilo neophodno da bude zatvorena u ustanovi za mentalno oboljele. U filmu pratimo kako nestrpljivo očekuje dolazak svoga mlađeg brata Paula, nadajući se da će je on napokon izvući, međutim njegov posjet donijet će joj gorko razočaranje.

'Camille Claudel 1915' snažno je i u konačnici potresno djelo, koje se doima itekako relevantnim u kontekstu rastućeg vala ideološke konzervativnosti diljem Europe, a koji se itekako osjeti i u Hrvatskoj. Naime, u Dumontovoj interpretaciji – koju podupiru razni izvori vezani uz Camille i Paula Claudela – glavni razlog zbog čega je obitelj dala zatvoriti Camille bio je pobačaj koji je napravila za vrijeme svoje veze s Augusteom Rodinom, a koja je završila još 1890-ih. Kao izrazito konzervativan i pobožan čovjek, Paul, po svemu sudeći, nikad nije oprostio Camille zbog tog smrtnog grijeha.
Izlažući zbivanja asketski suzdržanim stilom, Dumont iznimno sugestivno prikazuje tjeskobnost Camilleina života u umobolnici, dajući priliku Juliette Binoche da svojom impresivnom interpretacijom vrlo uvjerljivo predoči psihološka stanja nesretne umjetnice. Ključni trenuci filma su dva potresna monologa, realizirana u dugim kadrovima usredotočenim na lice Juliette Binoche, čija je izvedba u tim kadrovima zaista maestralna.

Obzirom na Dumontovu usredotočenost na samo nekoliko dana u životu Camille Claudel, poželjno je da gledatelj posjeduje određeno predznanje o životu umjetnice i njezina brata, koji je bio ugledni pjesnik, dramatičar i diplomat, kako bi se pohvatale nijanse prikazanoga. No i bez toga 'Camille Claudel 1915' iznimno je dojmljivo djelo koje, istina, traži malo veće strpljenje gledatelja, pojedini prizori života u umobolnici nekima bi mogli biti dosta neugodni, ali u konačnici itekako vrijedi truda.

U nedjelju navečer prikazan je i dokumentarni film 'Sickfuckpeople' mladog autora Jurija Rechinskog, potresan dokumentarac o životu na ulicama ukrajinske Odese. Iako smo se već nagledali filmova o djeci beskućnicima koja žive u nezamislivim uvjetima poput onih u dokumentarcima 'Children Underground' ili 'Bus 174', ta šokantna pojava uvijek iznova otvara oči o temi o kojoj se u našim medijima baš puno ne govori.

'Ona nije čovjek, nije ljudsko biće', kaže sestra jedne od protagonistica ove bolne priče o klincima koji žive u zapuštenom podrumu jedne kuće u Odesi u koju ulaze kroz minijaturnu rupu. Bolesni, sami, napušteni od roditelja, i uglavnom ovisnici, ljudska bića jesu, no to što im se događa teško bi se moglo nazvati životom. Ukrajinsku 'djecu s kolodvora Zoo' redatelj prati tijekom nekoliko godina, no sudar s realnošću njihovog sazrijevanja i ulazak u 'svijet odraslih' djeluje još potresnije. Odbačeni ne samo od društva, nego i od svojih obitelji, jedinu, mada varljivu utjehu pronalaze u svijetu droga. Teško im je zamjeriti na takvom eskapizmu jer teško nam je zamisliti da bismo u njihovoj koži na cesti preživjeli i dan.

Ako je suditi po prvim naslovima i najavi sjajnih filmova, ovo će biti jedno od najboljih izdanja HRFF-a do sada.