Političke satire na svojevrstan način utjelovljuju ideju slobode govora. Njihov cilj nije utjecati na političke procese, nego pružiti zabavu pučanstvu kroz naglašavanje onog što ne valja na duhovit način, bez opterećenosti s pronalaženjem rješenja. Dok nas u domaća kina novopridošli 'U banani' zorno podsjeća na stanje u državi i nadaleko poznat optimističan duh našeg naroda, često i po krilatici 'može i gore', prisjetimo se nekih od najpoznatijih političkih satira
Charlie Chaplin praktički je udario temelje žanru političke satire, a njegov 'Veliki diktator' i danas se smatra ne samo remek-djelom filma, nego kritike svjetskih zbivanja.
Adenoid Hynkel čvrstom rukom vlada zemljom Tomanijom. Uz pomoć ministra unutarnjih poslova Garbitscha te ministra rata Herringa, Hynkel planira izmijeniti budućnost Tomanije.
S obzirom na to da su, prema njegovom idealu, demokracija, sloboda i jednakost samo riječi koje zavaravaju ljude, uz koje nijedna nacija ne može napredovati, osmislio je plan za boljitak Tomanije koji uključuje samo 'prave' vrijednosti. Plan je jednostavan - zatočiti disidente, istrijebiti Židove i zaratiti sa susjedima.
Odakle samo Charlieju Chaplinu ideja za naslovni lik? Svakako, Hynkel dijeli karakterne i fizičke osobine s određenim luđakom koji je, osim po smiješnim brkovima, ostao zapamćen i po neponovljivim zločinima nad čovječanstvom. No, moramo Chaplinu odati priznanje, s obzirom na to da je u svojem prvom govornom filmu, a po mnogima i njegovom najboljem djelu, briljantno satirizirao jednog od najzloglasnijih tirana u povijesti.
Kada je 1964. godine Stanley Kubrick snimio svoju hladnoratovsku ironiju 'Dr. Strangelove ili kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu', američka je vlada izdala dekret da se na početak filma mora staviti natpis da nešto slično događajima opisanim u filmu nije moguće i da javnost koja će pogledati ovaj film ne bi trebala brinuti.
U to je vrijeme verbalnih prepucavanja ovo upozorenje bilo točno, ali nije umanjilo snagu filma koji se poigravao strahom cijelog svijeta od mogućeg nuklearnog uništenja cijelog planeta, a samim time i svih koji na njemu žive.
Ono što je bitno za ovo malo crno-bijelo remek-djelo jest snaga ironije i neizbježnosti ljudske gluposti i bahatosti kojim se Kubrick na vrlo svojstven način uspijeva poigravati te manipulirati svim likovima i našim emocijama izokrećući sve sustave ljudske djelatnosti (birokraciju, domoljublje, obranu, vojsku, tehnologiju) protiv njih samih.
Pa tako, u nakani što bržeg rješavanja novonastale situacije, američki vojnici ratuju protiv američkih vojnika, američki predsjednik ruskom predsjedniku naređuje da puca po američkim bombarderima dajući mu položaj i strateške planove napada, a svjetska politika i diplomacija padaju u borbi protiv sebe.
'Predsjedničke laži' redatelja Barryja Levinsona o ratu izmišljenom u svrhu odvlačenja pažnje sa seksualnog skandala američkog predsjednika jedna je od ponajboljih političkih satira novijeg vremena.
Kultni scenarist i dramatičar, David Mamet, umnogome je pridonio zapletu koji je bizaran kao što to često znaju biti i stvarni događaji iz sjenovitog svijeta politike.
Film je nastao na temelju romana 'Američki junak' Larryja Beinharta, no razlike su značajne, budući da knjiga govori o predsjedniku Bushu i ratu u Zaljevu, dok okosnicu radnje filma čini rat s Albanijom.
No, pravi začin cijeloj priči o ratu kao zataškavanju seksualnog skandala daje činjenica da su 'Predsjedničke laži' osvanule u kinima svega nekoliko mjeseci nakon skandala Billa Clintona i Monice Lewinsky koji je potresao Ameriku i odzvonio svijetom kao najveći predsjednički skandal nakon Watergatea.
Pitatate se kako se stvarni predsjednik našao na listi političkih satira? Sasvim jednostavno, budući da je predsjednik koji je najviše puta gostovao u raznim filmovima i televizijskim serijama, čak više i od njegovog prethodnika Ronalda Reagana koji je prije političke karijere bio glumac. Svojim eskapadama pred kamerama stekao je čak i svjetsku slavu, ili bolje reći zloglasnost, stekavši status predsjednika stand-up komičara.
Na lik i djelo Georga Busha ne treba trošiti previše riječi, no posljednji upečatljiv portret nedavnog predsjednika najmoćnije sile na svijetu vjerno nam je iznio Josh Brolin u još jednoj kontroverznoj biografiji redatelja Olivera Stonea. Slavni redatelj već je nekoliko puta podigao prašinu Hollywooda svojim političkim ostvarenjima, među kojima se našla biografija Nixona, kojeg je portretirao na neobično topao način, te dva dokumentarca o kubanskom revolucionaru Fidelu Castru.
Stone je Busha prikazao u toliko bizarnom svjetlu da su američki gledatelji odbili mogućnost da se zaista radi o biografiji bez autorske slobode redatelja. A prikazao ga je kao najviše kontroverznog, tajnovitog, ciničnog i okrutnog predsjednika SAD-a koji, osim sa shvaćanjem i prihvaćanjem tuđih mišljenja, ima problema i s prekomjernom konzumacijom raznih tableta i alkohola. Ne možemo se oteti dojmu kako bi bilo zanimljivo vidjeti Stoneovu ekranizaciju života nekih naših političara, primjerice Jadranke Kosor.
Nakon oskarovskog trijumfa filmom Nema zemlje za starce, Joel i Ethan Coen odmah su prionuli na sljedeći projekt, napisavši prvi izvorni scenarij nakon 2001.
Očito se zaželjevši lakših tema i tupastijih likova od onih koji su im donijeli Oscara za oporu kriminalističku dramu 'Nema zemlje za starce', svestrani su se Coeni vratili žanrovskom križancu uz koji se osjećaju najbolje. Spoj komedije, krimića, farse i reske analize pojedinaca u takozvanom sustavu, ovaj film braće Coen potvrdio je svoje autore kao majstore uvrnutih priča i isto takvih antijunaka.
Sama priča o CD-u s državnim tajnama koji spletom okolnosti uzurpira živote nekolicine nespojivih aktera, da bi eskalirala do samog državnog vrha i međunarodnih napetosti te kulminirala tragedijom, prilično je komplicirana, na što smo navikli od braće Coen. Činjenica kojom zakucavaju samu poantu filma jest da ni najviši državni organi koji upravljaju sudbinama mnogih nisu lišeni idiotizma.
Zanimat će vas u MAXtv videoteci:
