Redateljica filma 'Sonja i bik' govori o svom dugometražnom igranom prvijencu, koji otvara ovogodišnji Pula Film Festival, ali i o stanju u hrvatskom filmu, radostima i problemima snimanja, svojim iskustvima u svijetu dokumentarne produkcije...
'Zagrepčanka Sonja, vegetarijanka i zagrižena aktivistica, ogorčena je protivnica borbe bikova u Dalmatinskoj zagori što iritira tamošnje stanovnike koji zaključe da se Sonja, bez obzira na silnu deklariranu ljubav prema životinjama, ne bi usudila stati pred bika. Padnu oklade, a izazov Sonji nosi Ante, poznat po svojoj moći uvjeravanja...', sažetak je filma 'Sonja i bik', dugometražnog igranog prvijenca redateljice Vlatke Vorkapić, do sada poznate po radu u svijetu dokumentaraca, televizije i kazališta.
Njezin ulaz u igrane vode nije bio jednostavan – cijeli proces trajao je godinama, a taman kada se činilo da je sve spremno za produkciju, dogodila se tragedija i smrt glavnog glumca: bika iz naslova.
'Audicija za bika je bila najteža. Zvuči nevjerojatno, ali iznimno je teško pronaći crnog bika u Dalmatinskoj zagori i to lijepog, markantnog, velikog i mišićavog bika. Većina bikova koje su nam nudili nisu bili posve crni, imali su bijelo oko oka, bijelu prugu, slomljeni rog i sl. Na kraju smo konačno pronašli bika kojeg smo tražili, ali njegov vlasnik smatrao je da će ga sačuvati bez vezanja – da mu je dovoljno kupiti kravicu i bik neće htjeti otići. Vlasnik je živio u svojoj patrijarhalnoj pastorali, u uvjerenju da bik neće napustiti svoju zavezanu kravicu. No kao svakom muškom primjerku ni ovom jedna partnerica nije bila dovoljna pa je jednog dana otišao i stradao podletjevši pod vlak.'
Sviđa mi se izraz 'patrijarhalna pastorala'. Bavi li se film upravo sukobom tog tzv. konzervativnog kamenjarskog patrijarhata i tzv. progresivnog, urbanog sjevera ili...?
Ideja za film je zapravo krenula od bikova, od mog dokumentarca 'Ćaća i braća' koji sam snimila prije dosta godina, a koji se bavi obitelji koja organizira bikijade u Radošiću. Intervjuirala sam jednog od vlasnika, koji je pričao koliko voli svog bika pa je u jednom trenutku rekao: 'U jednoj ruci bik, u drugoj žena... Ma, pravo da ti kažem, ovog bika volim više nego ženu.' Ta mi je rečenica zazvonila i bio je to, možda ne svjesni, ali ipak početak ovog filma.
Rečenica zvuči prilično homoerotski.
To ste vi rekli, ne ja (smijeh). Uglavnom ti ljudi su stvarno zanimljivi, živopisni i dragi na jedan svoj način. Cijeli taj jedan milje otvarao mi se radom na tom dokumentarnom filmu.
Znači, nakon toga je došla ideja da se on snimi u formi romantične komedije?
Moglo je to krenuti u smjeru priče o vlasnicima bikova, ali činilo mi se zanimljivije staviti u priču nekoga izvana, što otvara priliku za razvijanje raznih komičnih situacija. Ali to je u osnovi ljubavna priča. Judita Franković i Goran Bogdan u glavnim su ulogama i odradili su sjajan posao.
Rekli ste jednom da ste na filmu radili 'dugo i naporno'. Koliko dugo i koliko naporno?
Film sam počela snimati s Jozom Patljakom prije čak osam godina, ako ne i više. Zajedno imamo jedan dan snimanja, čak je rekao da je on vlasnik nulte verzije (smijeh). On je jedan osebujan lik bez kojeg bi hrvatski film bio puno dosadniji, a na kraju sam kod njega radila samo kolor korekciju, jer je Jozo tada brzo zaključio da to neće moći odraditi pa sam promijenila producenta. Scenarij sam prijavila na natječaj, gdje su ga godinama odbijali, ali producent Maloča i ja nismo odustajali. Na jednom od natječaja scenarij, koji sam svake godine mijenjala i dotjerivala, odjednom je prošao. Dobila sam sredstva za debitantski film, što znači 2.800.000 kuna od HAVC-a, plus nešto malo od grada, a i HTV je ušao kao koproducent. Uglavnom, film izgleda puno skuplje nego što je koštao.
Koliko je teško osam godina ganjati jednu ideju? Većina ljudi bi odustala i radila druge stvari.
Pa, ja jesam radila druge stvari, pisala druge scenarije u međuvremenu. U jednom sam trenutku čak i odustala, zaboravila na sve i krenula dalje, ali producent nije odustao i zahvaljujući njemu sam ostala u projektu. 'Sonja i bik' nije moj životni projekt, iako je ispao tako (smijeh).
Je li bavljenje filmom u Hrvatskoj pomalo mazohistički posao?
Jest, pomalo. Zapravo, sigurno je mazohistički posao. Teško je dobiti novac za film. Naravno, postoje neke jeftinije, nezavisne varijante, ali ako napišeš scenarij koji je u startu nešto skuplji, nemaš drugog izbora nego sjediti i svake se godine javljati na natječaje. Sad kad sam završila film, počela me malo deprimirati atmosfera oko hrvatskog filma. Prije petnaestak godina postojala je fama o lošem hrvatskom romanu, no to se na kraju riješilo. O hrvatskom filmu i dalje dominira mišljenje da je loš. Ali čini se da se i to počelo polako mijenjati, filmovi su sve bolji i sve gledaniji. Nažalost, još uvijek nije nužno da film bude dobar kako bi bio gledan, a s druge strane i neki dobri filmovi ne budu gledani. Ali u konačnici, filmove radimo da bi ih ljudi gledali – inače, čemu sve to?
Ovo vam je prvi film. Koliko je rad na igranom filmu usporediv s radom na TV serijama i u kazalištu?
Vrlo je slično, posebno u usporedbi s TV serijama. Sapunice nisam nikad radila i ne želim, ne zato što mislim da je to nešto strašno, već me takvi projekti nimalo ne privlače, u njima nema prostora za kreativnu režiju.
A da nemate izbora?
Možda... Mada, uvijek postoji drugi izbor...
Npr., 'Larin izbor'? (smijeh)
(Smijeh) To nije moj izbor, ali nemam ništa protiv ljudi koji to režiraju. Ja bih svoje vrijeme radije trošila na rad na televiziji, dokumentarce i kazalište. Najveću razliku zapravo doživljavam između kazališta i filma – kad snimiš scenu, ona je gotova, snimljena. U kazalištu, nikada ne znaš što te čeka svake večeri, svaki je put drugačije. To me znalo frustrirati kao redateljicu.
Premijera je na samom otvaranju Pule – je li to počasna pozicija i kakva su očekivanja nakon festivala?
Jest počasna pozicija i nadam se da će se film ljudima svidjeti. Ako im se svidi, neka pričaju, a ako im se ne svidi, neka to zadrže za sebe (smijeh). Mi računamo da će se ljudima sviđati i da će reklama od uha do uha biti ključna.
Ciljate li na publiku 'Muškaraca bez brkova', 'paštašute' i sličnih 'južnjačkih komedija' s ljubavnim kontekstom?
Svi u zadnje vrijeme pričaju o ciljanoj publici, ali ja sam valjda romantik pa i dalje, kad nešto radim, radim tako da se to meni svidi. Tako da nemam pojma tko je ciljana publika, iako 'Sonja i bik' svakako jest film namijenjen širokom rasponu publike.