Povijest rock glazbe prepuna je slackera, obješenjaka koji lijenim, ležernim i pomalo šlampavim pristupom komponiranju i izvedbi kupuju fanove na posve nekonvencionalan način. Neki bi rekli da je njihov guru upravo Lou Reed (iako veći dio njegova opusa nije klasični slackeraj), drugi bi ustvrdili da je slackerski rock izmislio Stephen Malkmus (sa i bez Pavementa), treći bi u tu kategoriju uglavili i legende poput Dinosaur Jr., ali i mlađe face poput Becka ili Neutral Milk Hotela.

Sinoćnji zagrebački gosti, njujorška četvorka Parquet Courts (ili Parqay Quarts, kako se zovu u svom alternativnom izdanju) uz Mac De Marca su svakako najvažniji mlađi predstavnici ovog izričaja. Njihova prednost je to što nisu nimalo jednodimenzionalni – ispod geekovskih naočala te ironičnih majica s natpisima 'The Wu Tang Clan' i Fellainija u Manchesterovom dresu krije se bogata zvučna paleta. Ona, uz spomenute slackerske gurue, puno duguje i autentičnom punku te noiseu (osobito onome minutemenovskom s minimalističke strane spektra) te napušenom jam rocku, skroz od legendarnih Grateful Dead. Tako ispada da im činjenica što živimo u hipsterskoj eri može samo škoditi, jer previše gledanja u njihov lijeni stage presence može izazvati krivu vrst hipnoze. U pitanju je pošteni, punokrvni rock bend s potpuno spaljenim tekstovima, mladenačkom energijom i budalastom strukturom kompozicija koje katkad završavaju nakon trideset sekundi, a ponekad se protegnu i na osam minuta.

Titulu zagrijavača večeri pomalo lijeno (što je u ovom slučaju kompliment) odradili su Broken Ideas, zagrebački indie rokeri koji s različitim uspjesima prčkaju po stubovima omiljene im glazbe. Vrludanje po utjecajima bilo je manje uspješno kad su težili zvučati bliže legendama tipa Pixies, uspješnije kad bi potkačili modernije idole tipa Interpol ili The Walkmen, a najuspješnije kad bi na sve to ubacivali vlastite specifičnosti (tipa beatboxing). Ipak, unatoč solidnom autorskom daru, nisu uspjeli dovući u prvi red cure s majicama Sonic Youth i Interpol – polako, ima vremena.

Parquet Courts su izašli u krajnje spaljenoj formaciji: bubnjar Max Savage koji je dobio čak priliku i za bubnjarski solo od 20 sekundi, gitarist i vokal Austin Brown kao Beckov brat blizanac iz mlađih dana, njegov parnjak i Maxov brat Andrew Savage kojega je naš fotograf lucidno usporedio s legendarnim Ghostbusterom Rickom Moranisom (što ga je zaposjeo zli duh Thurstona Moorea) te basist Sean Yeaton koji podsjeća, pa i otvoreno zaziva fizički humor Jacka Blacka. Tijekom sat i 20 minuta duge svirke, nisu puno pričali (osim par šala na račun svoje nemušte komunikacije te blesavih pitanja publici tipa 'tko od vas glumi u 'Game of Thrones''), ali su zato konstantno prašili odsviravši skoro 25 pjesama s četiri albuma i jednog EP-a, koliko su objavili u tek pet godina karijere!

Iako su u tom češljanju kataloga neke bisere poput 'Ducking and Dodging' ili himne s prvog albuma 'Stoned and Starving' uspjeli ispustiti, dali su nam dovoljno dokaza da sav taj silni hype o 'novim Strokesima' ili 'Ramonesima za hipstere', ma koliko ti termini odvratno zvučali, nije neosnovan. Prvi je bio prekrasno lijena 'Instant Disassembly' koja uživo zvuči još napušenije nego na albumu, drugi 'Sunbathing Animal', otprašena u maniri njujorškog hardcorea, a treći majstorski restart koncerta u trenutku kad su dečki najavili da inače ne sviraju bis, ali 'fuck it', i krenuli pržiti debi album 'Light Up Gold', po redu, od uvodne 'Master of My Craft'.

Parquet Courts, ili Parkay Quarts, ma kako se odabrali zvati i ma kojim putem krenuli, ne bi trebali otići k vragu i postati naporni hašišarski kult tipa Phish, ili bilo kakva njegova neželjena hipsterska inkarnacija. Naprotiv, koliko god opstali, bit će još jedan dokaz da iz New Yorka posljednjih 40 godina dolazi najkul i autorski najzanimljivija rock glazba. I zato ih s nestpljenjem želimo vidjeti opet.