Kada je Quentin Tarantino, nedavno dominirajući okruglim stolom u organizaciji The Hollywood Reportera, pred okupljenim društvom zbunjenih kolega nazvao današnji film tek 'televizijom u javnosti', bilo je to savršeno portretiranje 'stanja stvari' jednim potezom verbalnog kista, ali istovremeno i nova redateljeva najava skorog napuštanja kino-dvorana, zapravo tranzicije u svijet filmske literature i pisanja scenarija za televizijske serije.

Razlog?

Pa, film kakav je Tarantino nekoć poznavao, film na kojem je odrastao njuškajući po VHS-u videoteke danas jednostavno više ne postoji. Digitalizacija vrpce i transformacija zanata iz svijeta materije u sferu jedinica i nula uistinu je pretvorila film u 'televiziju u javnosti', a onako kako je veliko platno prigrlilo TV, tako su TV ekrani postali (skoro pa) veliki kao platno, s fenomenom kućnog kina i suverenom korisničkom navigacijom kroz ponuđeni oblak sadržaja. Pri čemu su se novi ekrani pojavili posvuda - od mobitela preko tableta i prozora automobila do novih digitalnih ogledala na kojima televiziju možete gledati i u kupaonici, ali i Googleovih naočala koje su (prije kontaktnih leća na kojima se upravo radi) pretposljednji korak do konačne implementacije audiovizualnih sadržaja u same neurone. Na zahtjev, nešto kao moždani Netflix.

U svijetu u kojem 'samo mijena stalna jest', kablovska televizija i internet dobrim su dijelom krivi za posljednji val radikalnih promjena. Danas filmovi izgledaju kao video igre, televizija kao film, a YouTube kao televizija. U odnosu na 20. stoljeće, ali i na prve godine 21, tehnologija je itekako drugačija, baš kao i sadržaj zarobljen i prezentiran na toj tehnologiji pa se tako modificiralo i samo gledanje te razmišljanje o njemu, uključujući i utjecaj tih sadržaja na svijet u kojem se nalaze. U Hrvatskoj, zemlji u kojoj su 1945. i stoljeće sedmo naizgled još uvijek važniji od 2013, postoji jako malo literature koja bi se ozbiljno pozabavila upravo kulturnim, tehnološkim, društvenim, medijskim i zabavljačkim fenomenima prezenta i futura. Ma koliko ona bila potrebna.

Jer čak i ako nas medijska slika države konstantno uči da živimo u izoliranom prostoru koktela gospodarske depresije, nepismenosti balkanskog šunda, neizlječive mržnje, populističke nogometne euforije i anakronog crkvenog tradicionalizma, suvremene globalne transformacije itekako utječu na rekonstrukciju individualnih mozgova 'zapadnog Balkana', a posljedično i hrvatskog društva u cjelini, kao kompilacije istih. Utoliko je knjiga 'Fragmenti slike svijeta - Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije' (Facultas, Rijeka) autora Saše Stanića i Borisa Ružića itekako dobrodošlo pojačanje na policama. I nužno potrebno.

'Fragmenti slike svijeta - Kritička analiza suvremene filmske i medijske produkcije' knjiga je ispunjena nizom eseja koji analitički i inteligentno, ali i dovoljno intrigantno i pitko pišu o promjenama života u medijskoj matrici, sve od uspona reality i TV kulture preko rasta dokumentarne forme do eksplozije azijskog filma i Schmidtovih 'Metastaza'. Knjiga jest akademska, ali nije posve stilski hladna i analno zatvorena u hermetički izolirani svijet sveučilišne, znanstvene literature. Tamo gdje autorstvo i stilska zanimljivost padaju, raste zanimljivost širine obrađenih tema, susret Park Chan-wooka s Vinkom Brešanom, Godarda i Lindsay Lohan. Jedno cijelo poglavlje posvećeno je analizi razvoja i braka FAK-ovske književnosti i poslijeratnog hrvatskog filma, tu je i virtuozna analiza 'Srpskog filma', kao i doticanje svega od torture porna do karijere Stevena Seagala.

Knjiga je, baš kao i svijet kojim se bavi, kaleidoskopski isprepletena, kolažna, fragmentirana, sjajan brak ekstrema i polova koji se odavno ne suprotstavljaju, već nadopunjuju u mozaik fikcije i stvarnosti.

Ako se 'Fragmentima slike svijeta' nešto već mora prigovoriti, recimo da katkad zna malo zasmetati tko zna koje po redu prežvakavanje onih intelektualaca čije su se rečenice nevjerojatno snažno zalijepile na teorijske konstrukte ovih prostora, to silno ponovno jahanje po Žižeku, Deleuzeu, Derridi, unatoč tome što je bezdan umova digitalnog doba daleko dublji i širi, a današnja istraživanja neuroznanstvenika i evolucijskih biologa često zasjene piskaranja 'marksističkih filozofa'.

Ipak, u kategoriji suvisle hrvatske teorijske literature, ovo je jedna od onih knjiga koju ne smijete zaobići, skromno zapakiran, ali svejedno jako dobar i Hrvatskoj nužan komad pismenog problematiziranja kompleksnog odnosa televizije, interneta, filma i medijskog života u 21. stoljeću.