Naš prvi razgovor vodile smo prije šest godina, kad ste postali voditeljica magazina 'Provjereno' Nove TV, u kojem ste dotad radili kao novinarka i reporterka. Danas ste urednica koja uspijeva zadržati veliku gledanost 'Provjerenog', a dobili ste i nekoliko važnih nagrada za svoj rad. Kad se usporedite na početku svog puta i sad, koliko ste se promijenili?
Odrasla sam i od djeteta punog ideala postala sam zrela žena. Ne mogu reći da ideala više nemam, jer kad vidim svoju redakciju, pomislim koliko smo naivni poput djece. S druge strane, iskustvo čini svoje te danas lakše procjenjujem ljude i situacije, što je dobra stvar.

Već pet godina ste na čelu novinarskog tima koji između ostalog razotkriva mračne tajne našeg društva, a ima li ta pozicija i svojih posljedica?
Otvrdneš. To je činjenica. Sve nas melje žrvanj, ali nas ne mijenja nikad u potpunosti, bar ne mene. Moć koju imam koristim u dobre svrhe, a ne loše.

Biti dobar šef znači i biti dobar psiholog. Kakvi ste po tom pitanju?
Dobra, nadam se. Kad su međuljudski odnosi dobri, rezultati neće izostati. Bude u našoj redakciji svađa, plakanja, ali i smijeha. Svi smo jako različiti, ali uvijek se znamo našaliti na svoj račun.

Kako se nosite sa stresom kojeg ni u vašem poslu ne manjka? Vaš novinar nedavno je bio fizički napadnut istražujući jednu priču.
Da, nažalost to se dogodilo, reagirao je čak i HND. Ali strah me nikad neće zaustaviti i neću zbog njega odustati od neke priče, ma koliko okolnosti bile teške. Zna biti jako stresno, ali guraš dalje, pokušavaš to prebroditi najbolje što možeš, u biti u tim situacijama o tome uopće ne razmišljaš, nego tek kasnije dođe ti do glave kroz što si sve prošao.

Koliko dnevno dobijete mailova ljudi koji traže vašu pomoć?
Nebrojeno, a devedeset posto tih slučajeva ne završi u emisiji, ali ih uspijemo riješiti i raspetljati. Uporni smo i dosljedni pa danas nekima, kad se spomene 'Provjereno', zapne knedla u grlu jer nerijetko idemo do kraja i ne odustajemo od svojih ciljeva. I vjerujemo u ovo: ako je zakon loš, treba se promijeniti.

'Privlači me moć, ali na način da njome pomognem drugima, a ne sebi'

Osjećate li se nekad donkihotovski?
U situacijama kad doznamo za neku dobru priču, ali nemamo sugovornika koji će to posvjedočiti. To zna frustrirati kad nam ljudi ne žele pomoći da mi pomognemo njima. Ali razumijem, ljudi se boje jer su to priče iz malih sredina i misle da će im biti još gore ako kažu nešto.

Mislite li da se vi u takvim situacijama ne biste bojali?
Znam da ne bih jer ako ti se događa nešto loše, najgore je sjediti i čekati da se to samo riješi. Neće se ništa samo riješiti ako ti to sam ne iniciraš.

Imate li uopće strahova u životu, posebno danas, kad je većina njima okovana?
Bojim se rata i bolesti. Za sve drugo ću se sama pobrinuti.

Pamtite li trenutak kad ste bili najponosniji u pet godina svoje uredničke karijere?
Bio je divan trenutak nedavno, kad smo napravili priču o Matiji i Milanu, samohranom ocu i njegovom sinu. Dobijemo puno mailova nakon takvih priča, a mislili smo da će i ova proći slično - ispričat ćemo njihovu priču i pomoći, ali razmjera koje je poprimila nismo bili svjesni. Ujutro, kad sam se probudila, vidjela sam točno 500 nepročitanih mailova na svom mobitelu. Skuhala sam kavu i krenula čitati, a suze su samo potekle. Bili su to mailovi iz cijelog svijeta, od New Yorka do Švicarske… I tad sam shvatila da, kad imaš dobre namjere i kad činiš dobro, moguće je ujediniti sve oko neke plemenite stvari. U redakciji su telefoni zvonili svaku sekundu, pritisak je bio ogroman, čak je i njihov račun na koji se mogao uplatiti novac bio blokiran zbog ogromnog broja uplata pa smo trebali otvoriti novi. To su priče koje te oplemene, motiviraju i pružaju ti ogromno zadovoljstvo jer dobro radiš svoj posao.

Prošle godine Ivana je bila dobitnica Večernjakove ruže za TV osobu godine

Koje situacije pamtite kao najteže, kad se niste osjećali nimalo ponosno i zadovoljno?
Svaki odlazak na sud te iscrpi jer nije nimalo ugodno iznositi svoje intimne podatke dok pet odvjetnika gleda u tebe s visoka, a ti trebaš objašnjavati da si samo radio svoj posao.

Postavite li nakon takvih trenutaka sebi pitanje 'što mi sve ovo treba, bolje bi bilo da radim neki mirniji posao'?
Nikad, mislim da bih uvenula. Zna mi mama reći tu i tamo, kad me vidi zabrinutu, 'što ne bi otvorila slastičarnicu?'.

Na ekranu djelujete kao hladnokrvna osoba koja uvijek ima sve pod kontrolom iako često kažete da ste privatno potpuno drugačija.
Valjda je šminka kriva za to. Bez šminke sam druga osoba. Nisam toliko organizirana kako neki misle, u biti sam potpuno neorganizirana. Najbolje priče se nisu dogodile jer sam imala sve pod kontrolom, već su se dogodile u posljednji trenutak, u nekom potpunom kaosu, kad sam bila pod ogromnim pritiskom. Moj moto je 'poraz nije opcija'.

Često se vodite intuicijom. Je li vas ikad prevarila?
Nije, u mom je slučaju bila nepogrešiva. Razum nekad uspije zeznuti intuiciju, a to me ponekad zna dovesti u zamku.

Smatrate li se jednom od onih žena koje nije lako slomiti?
Ljudi mi često znaju reći da sam hrabra, ali ja o sebi tako ne razmišljam. Ako nešto trebam napraviti, to ću napraviti i ne premišljam se previše. Imam i ja svoju točku slamanja, ali to traje kratko i priberem se jer sutra je novi dan. Kad nemaš neki oslonac ili nekog tko te gura, nego samo svoje dvije ruke i noge, onda se tako postavljaš prema životu. Imala sam takvu životnu priču u kojoj me očvrsnulo ono što se dogodilo. Nisam imala drugog izbora.

Dopuštate li sebi ponekad da kao zaposlena samohrana majka i vrlo odgovorna osoba prema sebi i drugima otpustite kočnice?
Uzmem psa i odem se ispuhati u šumu. Volim otići nekamo, bilo kamo. Samo otići.

Što smatrate svojim najvećim životnim izazovom?
To što se ne zanosim, ne ponese me uspjeh. Držim noge čvrsto na zemlji, takva sam osoba. Vidim dosta ljudi koji se lako ponesu, a sebi to ne dopuštam.

Nedavno ste napunili 34 godine?Jeste li to proslavili?
Ovaj nisam slavila. Volim rođendane jer jako volim poklone, bilo kakve sitnice. Sestra me svake godine iznenadi nečim spektakularnim i uvijek spremi neko čudo. Ove godine pitali su me što želim i shvatila sam da uopće nemam želja. To valjda dolazi s godinama. Mislim da u ovom trenutku imam sve što mi treba - jako sam sretna, zahvalna i zadovoljna.

A ono što imate i što vas ispunjava je…
Strast, posao koji volim, obitelj, svi su zdravi... trebam li više od toga?

Ljubav?

To je priča koju ne mogu dijeliti s javnošću.

Inzistirate li na pravednosti i poštenju osobe koju volite?
Naravno, to je temelj svega.

Vjerujete li u instituciju braka?
Vjerujem u iskrene odnose, ma kako to nazivali. Nemam u planu udavati se, niti sam jedna od onih koje maštaju o tome. Vjerujem u srodne duše jer sam imala priliku sresti svoju.

Jeste li je zadržali?
Ne mislim da je u životu samo jedna jer se mijenjamo, a ja nisam ista osoba kao ona prije šest godina, tako da privlačim drugačije ljude u svoj život. Ne vjerujem u jednu ljubav zauvijek i da je samo ta jedna ispravna.

Ljudi danas u ljubavi i od svog partnera očekuju previše - koliko ste vi realni na tom polju?
Ljudi su sebični, a to je velik uteg u odnosima i vezama. Sebe ne smatram takvom, ali mi je u ovom životu malo komplicirano naći nekog tko bi pratio moj ritam i tko bi se uklopio u sve to.

Je li to razlog što neke vaše ljubavi nisu opstale?
Nažalost, da, bilo je to i zato jer smo bili krivi ljudi. Ali nije bilo nikakve tragedije ni drame.

Opraštate li lako drugima?
Da, jer sam shvatila da se trujem ako držim u sebi ružne osjećaje prema nekom. Kad oprostiš, oslobodiš i sebe.

A opraštate li sebi?
Prema sebi sam puno kritičnija, ali nemam kardinalnih grešaka koje sam napravila u životu. Ni za čim ne žalim, ničeg se ne sramim. Da sve ponavljam, opet bih napravila isto - sve je to dio onoga što jesam.

Za danas devetogodišnjeg sina Huga jednom ste rekli da odgajate malog 'ministra financija'? Je li još uvijek domišljat kad je zarađivanje džeparca u pitanju?
Više ne, sad je situacija posve suprotna i imamo mali problem s rastrošnošću. Kraj naše zgrade otvorio se novi supermarket pa bi Hugo svaki dan kupio nešto za sebe, ali ponajviše za svoje prijatelje...

Imate zahtjevan posao koji ponekad nema radno vrijeme. Dogodi li se nekad da imate grižnju savjesti kao roditelj?
Ne, to sam uspjela eliminirati. Znalo je biti jako teško kad sam vodila 'Dnevnik' i 'Provjereno', ali onda sam iz te zahtjevne situacije izvukla zaključak da je to moja prilika da sinu osiguram budućnost, da nam olakšam situaciju i to je bilo to. Kad smo zajedno, onda smo zajedno, jer vrijeme se ne računa onoliko koliko ga provedeš s nekim, nego kako ga provedeš s nekim. Hugo je zadovoljno dijete i to je najvažnije. To je moj kriterij da radim dobar posao kao majka.

Što zamjerate sebi?
Znam biti jako nagla i hirovita. Nekad znam biti k'o tornado i što sam starija, tu svoju manu uspijevam bolje kontrolirati. Sve bih u istom trenutku. Znam si tako natovariti sto milijuna stvari i obaveza, kao da uživam u tome što ih je više.

Imate li divovsku volju?
Imam taj pogled na život od kojeg ne odustajem - 'ako neću sad, kad ću'. Umorim se, imam te svoje faze, ali tad mi pomaže joga. Da me prije tri godine netko pitao za jogu, samo bih odmahnula rukom, ali danas uživam u tome. 'Centrirala' me, a prije sam bila tip za skakanje iz aviona i bungee jumping.

Jeste li uz sve obaveze našli vremena da dovršite studij?
Upravo radim na tome - prebacila sam se na privatni fakultet i ostalo mi je sedam ispita do kraja. Sad sam čvrsto odlučila završiti tu priču. Opet sam studentica i marljivo učim za diplomu.

Koliko vas u životu privlači moć?
Moć je danas riječ koja ima negativnu konotaciju, a ja ne mislim tako. Moj posao je primjer toga da možeš iskoristiti moć da bi činio dobro, ali ne sebi.

Volite li pobjeđivati?
Volim, valjda imam taj problem. Život me tako odgojio da se moram pobrinuti sama za sebe, a to znači biti najbolja. To me stalno goni.

Stalno govorimo o situacijama u kojima ste svojim radom pomogli nekom. Bilo je sigurno i obratnih situacija - kad je netko pomogao vama?
Pomognu mi kolege kad me spuštaju na zemlju i kažu 'ej, Ivana, Đikice, gazdarice', kako me već zovu. Pomognu mi kad upadnem u neku svoju fazu u kojoj ne mogu vidjeti širinu slike pa mi upute iskrenu kritiku. A kritika je bilo svakakvih, ali kad dolaze od ljudi koje cijenim i poštujem, onda preispitam svoje postupke.

Zadnji put kad smo se vidjele imali ste vrtoglave štikle - jeste li smanjili centimetre?
Ne, još uvijek ih volim. Kad imam loš dan ili kad mi je nešto stresno, onda volim staviti što crveniji ruž i najviše štikle. To je valjda moj prkos. Cijeli život su mi se svi rugali na račun moje visine, a kad sam bila klinka i u pubertetu bila sam viša od svojih profesora, momaka. Onda sam jedan dan, s 18 godina, ušetala u dućan i kupila najviše štikle koje su imali. I dan danas volim se 'napenalit' na najveću štiklu i marširati. To sam ja.

Od svakodnevnih malih trenutaka sreće koje doživljavate, koje biste izdvojili?
Neke od tih trenutaka posve su banalni, a imam osjećaj da će mi srce eksplodirati od ljepote. To su oni momenti kad se predvečer vozim kući s posla, svira neka dobra glazba, puše topli povjetarac i sve je onako kako treba biti i ne želiš ništa više. Tu su i pažljive geste mog sina koji me često zna iznenaditi, kao neki dan, kad me dočekao sav ponosan s postavljenim stolom i cvijećem te podgrijanim ručkom od jučer. Baš taj dan razbila sam auto koji sam tek otplatila pa mi je njegova pažnja bila kao melem na ranu.

Ivana s danas devetogodišnjim sinom Hugom (lijevo)