Novi film braće Coen, 'U glavi Llewyna Davisa', glazbena je drama koja prikazuje tjedan dana u životu američkog folk pjevača u njujorškom Greenwich Villageu 1961. godine, u vrijeme kada se ovaj glazbeni žanr počinje popularizirati. Manje je poznato da je glavni lik filma inspiriran stvarnom osobom - Daveom Van Ronkom – glazbenikom čije je djelovanje ostavilo jak i značajan utjecaj u tom žanru i na stvaralaštvu mnogih poznatih izvođača poput Boba Dylana i Joni Mitchell
Scenarij za film 'U glavi Llewyna Davisa' temelji se na Van Ronkovoj biografiji 'The Mayor of MacDougal Street' koju 2005. objavio Elijah Wald.
Rođen u Brooklynu 1936., Van Ronk se preselio u Greenwich Village u kasnim 1950-ima i postao redoviti posjetitelj okupljanja glazbenika u Washington Square Parku, koja su se potom preselila u obližnje kafiće i pubove, a nekolicina tih glazbenika kasnije u studije za snimanje, TV studije i velike koncertne dvorane.
S glazbene strane, na Davea su utjecali ikone folk-blues glazbe poput Josha Whitea, Mississippi Johna Hurta i Reverenda Graya Davisa, kao i empatični jazz izvođači Bessie Smith, Billie Holiday i Jelly Roll Morton. Nesuđen da postane zvijezda, bio je običan stanovnik na rastućoj folk sceni i prepoznatljiv zabavljač/stilist pjesama stvarna i jaka utjecaja. Karakterističan po svom hrapavom, osornom, ali nježnom glasu, bio je gitarist koji je svoj materijal za nastupe organizirao jako pažljivo.
Dave je posebno bio zadubljen u pjesme iz ranijih vremena, uključujući folk, blues i country melodije uvrštene na pregledu klasika The Anthology of American Folk Music, koju je 1952. organizirao i izdao Harry Smith. Smithova antologija postala je kamen-temeljac za ranu scenu folk glazbe. 'Utjecaj 'The Anthology of American Folk Music' bio je golem,' govori Place, 'te pjesme i osobe posvećene toj glazbi, ljudi poput Davea, bili su čuvari tog žanra i podizali su stare pjesme poput 'House of the Rising Sun'.'
Jednu generaciju folk pjevača nakon Ramblin' Jacka Elliota (dakle, dvije iza Woodyja Guthrieja i pet godina prije Boba Dylana), ambiciozni Van Ronk pojavio se cijelo desetljeće nakon prvih okupljanja u Washington Square Parku i progurao se kroz niz impresivnih aranžmana spretnih izvedaba, ali budući da nije bio komercijalno orijentiran, njegova glazba nije doživjela popularnostmeđu širom publikom.
Iako Van Ronk nije uspio prodati ni približan broj albuma kao njegovi štićenici, prikupio je oko sebe mnogo poznatih imena. U Chronicles Volume One, Dylan je napisao da je prvi put čuo Van Ronkovu snimku tijekom odrastanja na Srednjem Zapadu. 'Bio je strastven i probadajući, pjevao je kao plaćenik i zvučao kao da on za to plaća… Volio sam njegov stil', napisao je Dylan
Tom Waits, čiji glas i podsjeća na Van Ronka, dugo je bio njegov obožavatelj, a Stephen King ubacio je njegovo ime u svoju novelu 'Riding the Bullet'.
Cijele svoje glazbene karijere zadržao je stilsku posebnost i išao vlastitim putem. Ostao je solidan gitarist, pronicljiv interpretator, zabavljač zdrava razuma i lokalni junak. Bio je veteran folk glazbe kao i Peter Seeger, Tom Paxton i Judy Collins, kao i drugi stari stanovnici Villagea, imao je svoju dylanovsku priču 'Bob Dylan spavao je na mom kauču'. Čvrsto je držao svoj glas 'gradonačelnika Ulice MacDougal' (The Mayor of MacDougal Street) – svetac zaštitnik mnogih glazbenika Greewich Villagea i mentor mnogih pjevača i skladatelja.
Van Ronkova glazba može se naći na albumu 'Down in Washington Square', kompletu od tri CD-a, kojim se naglašava snažan početak i dostojanstven kraj Van Ronkove glazbene karijere. 'Dave je više bio interpretator jazz, blues i drugih tipova pjesama koje je volio, nego što je sam bio autor pjesama', rekao je Jeff Place, prevoditelj i komentator Smithsonian Folksway Collectiona, neprofitne izdavačke kuće folk glazbe. 'uvijek je bio okružen skladateljima, recimo on je prva osoba koja je snimila pjesmu Joni Mitchell.'
Dave Van Ronk umro je 2002. od raka debelog crijeva.
Svi koji su ga bolje poznavali imali su osjećaj da bi se prema njegovu životu trebao snimiti film.
U filmu glavni lik glumi Oscar Isaac, koji u svojoj 'kompaktnoj' veličini odstupa od Van Ronka, porijeklom Šveđanina visokog oko 195 cm i teškog 113 kilograma. Razlika postoji i u samom liku Llewyna Davisa. Oni bliski Van Ronku tvrde da uznemireni, uvelike solipsistički nastrojenim Davisom koji ne može biti veća suprotnost Van Ronku. Wald tvrdi da 'ta osoba jednostavno nije Dave': 'Ljudi su spavali na njegovu kauču, a ne on na njihovim. I razlog zašto je Dave postao to što je postao, ikona u Villageu, način je na koji je dočekivao svakoga kome je bilo stalo do glazbe. Llewyn očito nije takva osoba.'
Davis je također prilično drukčiji pjevač od Van Ronka, koji je imao više osoran, zapovjedni stil, za razliku od Davisovih zvučnih balada.
No film ima svoj udio poveznica s Van Ronkom. U njemu i na pratećem soundtracku albuma Isaac pjeva tri Van Ronkove pjesme koje je naučio od njegovih par prijatelja. Pogrešna naslovnica Davisova 'albuma' direktna je poveznica s naslovnicom Van Ronkove ploče iz 1963., 'Inside Dave Van Ronk'.
'Inside Llewyn Davis' uključuje više od par detalja iz Van Ronkovih memoara. Kao i Van Ronk, Davis provodi neko vrijeme u pomorcima, odlazi u Chicago na neuspjelu audiciju za poznati Gate of Horn Club, odbija ideju priključivanja folk grupi poput Peter, Paul and Marry i žali se šefu svoje izdavačke kuće da je u takvom financijskom stanju u kojem si ne može priuštiti ni zimski kaput.
Unatoč brojnim razlikama, i Voucolo Van Ronk, njegova udovica, i Elijah Wald smatraju da bi Van Ronk odobrio film budući da je dio njega oduvijek htio biti poznat. I iako 'Inside Llewyn Davis' nije izričito film o njezinu pokojnom, cijenjenom mužu, Vuocolo tvrdi da mali dio njega egzistira u filmu što je dijelom i njezina zasluga budući da je za potrebe snimanja donirala dio Van Ronkove kolekcije primitivnih umjetnosti iz Nove Gvineje i pacifičkog otočja koja je krasila njihovu dnevnu sobu.
