Grčki film 'Miss Violence' izuzetno je dojmljiv i mučan film koji prodire u mračne dubine tek naizgled tipične obitelji. Samoubojstvo djevojčice na njen 11. rođendan pokreće priču o obitelji koju čine zastrašujuće autoritativan otac, majka izgubljena u prostorima zla, kći Eleni, koja nosi višestruke terete na svojim leđima, i još troje djece. Usprkos tragediji, obitelj na van djeluje nestvarno smireno, što pokreće pitanja u službi za zaštitu djece. Bolesna smirenost i pasivna agresija odlikuju cijeli film, budeći u gledatelju brojna pitanja i potrebe za nimalo pasivnim obračunom s nepravdom. O filmu, njegovom metaforičkom čitanju, Grčkoj i grčkom filmu saznajte više u nastavku od Alexandrosa Avranasa

Priča u filmu izuzetno je mučna, posebice jer se gradi uz snažnu pasivu agresiju, na unutra, dok na van obitelj djeluje, koliko-toliko, normalno. Kako ste došli do priče?

Pronašao sam je u Njemačkoj. Nastala je na temelju istinite priče koja je još mnogo gora i mračnija. Toliko je strašna da ju je uopće teško ispričati. Stvarni život mnogo je okrutniji od filmskog jer u filmu morate naći način da uspostavite komunikaciju s gledateljem. Ako napravite pretežak film, publika će izaći na pola filma i niste ništa napravili. Pokušao sam naći najbolji način da budem iskren prema priči i likovima, ali da, s druge strane, zadržim publiku u kinu.

Jeste li uspjeli u tome?

Uglavnom jesam. U svakoj projekciji kojoj sam prisustvovao izašle su po dvije osobe, i to uvijek parovi i u istoj sceni.

Osim što ste u filmu iznijeli mračne tajne koje se kriju u naizgled normalnoj obitelji, niste pobjegli ni od teške situacije u kojoj se nalazi zemlja iz koje stižete – Grčka. Kako povezati obiteljsku i grčku priču?

S jedne strane, htio sam snimiti film koji progovara univerzalnim jezikom. S druge strane, Grk sam i želim govoriti o svojoj zemlji. U tom aspektu, cijeli film se može promatrati kao metafora grčkog društva. Obiteljski dio filma je samo površni sloj, dok je dubinski film preslika grčkog društva.

U toj obitelji, odnosno društvu, ne dolazi do pobune ni revolucije protiv tiranije. Zašto?

Zato što članovi obitelji ne žele izgubiti ovo malo što imaju. Ta filmska obitelj, kao i samo grčko društvo, ne funkcionira kao grupa. Svatko ima svoje probleme, snove i želi uspjeti sam. Ako imaš dugove, moraš otići u banku i platiti ih. I to sam. A tako je i u našoj obitelji. Svatko pokušava opstati sam za sebe i svatko ima neko očekivanje od oca. Eleni ga voli kao supruga, djeca rade sve kako bi privukla njegovu pažnju, i sve to u nadi da će se stanje bar malo popraviti. Tipičan stockholmski sindrom.

Kad smo kod metafora, otac u filmu je pravi političar. Na unutra je izuzetno čvrst, zastrašujuće autoritativan i okrutan, a na van sitan i neprimjetan, pravi gubitnik.

Themis Panou, koji tumači oca, poznat je grčki glumac, no ovo mu je prva uloga protagonista. Izabrao sam ga upravo zbog te mogućnosti da oblikuje gubitnika na van i autoritet unutar četiri zida.

Otac je izuzetno negativan protagonist. Što je majka? Kamo nju smjestiti?

Nigdje jer nju nije briga ni za što. Ona je poput zmije koja čeka da ugrize. Na kraju ne znate hoće li napustiti obitelj ili će biti novi otac. Žrtva vrlo lako postaje nasilnik, a kad to postane, vrlo često je još gora od dosadašnjeg nasilnika. Poput asistenata koji obavljaju prljave poslove i čekaju na odlazak učitelja.

Ne mogu jer je realnost u kojoj žive jedina realnost koju poznaju. Ne znaju kakav bi život mogao i trebao biti. Stariji se ljudi, s druge strane, sjećaju dana kad je bilo bolje, ali su u pravilu toliko korumpirani da ne mogu napraviti ništa jer ne žele izgubiti ono što imaju.

Može li itko promijeniti postojeću situaciju u Grčkoj?

Nitko. Ja sam vrlo revolucionaran, idem na prosvjede i sve, ali ne vjerujem da može doći do revolucije, a samo revolucija bi mogla promijeniti stvar. Povijest Europe govori da se revolucije zbivaju kad ljudi nemaju što drugo izgubiti. U Grčkoj ljudi još uvijek imaju što izgubiti, 400 eura mjesečno, hranu za djecu…

Koliko dugo će imati?

To je dobro pitanje. Saznat ćemo kad dođe do toga da nemaju što izgubiti jer će tada izaći na ulice.

Može li film pomoći u borbi protiv sustava?

Filmom se ne može boriti protiv sustava, ali se može mijenjati poglede i stavove gledatelja. Film vas neće natjerati da izađete na ceste, ali vas može promijeniti kao pojedinca.

Ovogodišnji natjecateljski program ZFF-a je ispunjen raznim oblicima agresije. Zašto?

Naše društvo i naši životi su vrlo agresivni. Nismo zadovoljni. Ujedno, vjerujem da, ako želite izmijeniti društvo, morate izmijeniti njegove loše i negativne strane. Ako dobre stvari učinite boljima, loše stvari će ostati, a promjena će se odviti samo na površini. Slično je s Austrijom – na površini je sve savršeno, a malo ispod… Pogledajte samo slučaj Fritzl.

U Grčkoj, a ni u Hrvatskoj, savršenstva nema ni na površini.

Tako je. Volio bih biti optimističan i u vezi s Grčkom i u vezi s Hrvatskom, ali, nažalost, nisam.

Na kraju, Grčka je postala pravi hit u svijetu nezavisnog filma. Pojavio se i takozvani novi val grčkog filma… Kako vi kao akter gledate na suvremeni grčki film?

Suvremeni grčki film je vrlo raznolik, pun različitih žanrova i poetika. Krećemo se od nadrealizma i apstrakcije do vrlo realističnih filmova. Snima se i mnogo komercijalnih komedija, koje su tek nešto bolje od televizijskog sadržaja, no to nije kinematografija, već zabava. Što se tiče grčkog novog vala, njegovi filmovi idu prema nadrealizmu, dok je moj, na primjer, vrlo realističan i nema puno veze s tom poetikom. Tako da, za razliku od rumunjskog filma, koji ja jako volim, ali i koji je snažno etiketiran, novi grčki film nema to jedinstvo i zatvorenost.