Glazbi ste se posvetili tek nakon studija filozofije i za vrijeme rada na monografiji 'Pjesma srca moga' posvećenoj vašem djedu Zaimu Imamoviću. U filmu 'Sevdah' kažete da nitko od vaših bližnjih nije očekivao da se posvetite ozbiljnom pjevanju sevdaha te da ste neko vrijeme bježali od njega. Možete li se vratiti u to vrijeme kad ste počeli shvaćati da se želite baviti sevdahom?
Da, bio sam završio studij filozofije i radio sam u izdavačkoj kući. Priliku da, zajedno s Farah Tahirbegović, suuređujem monografiju posvećenu Zaimu dobio sam iznenada i bacio se u cijelu tu priču nakon dosta izbjegavanja obiteljskog naslijeđa. Toliko me dojmilo, u umjetničkom smislu, sve ono što sam naučio o Zaimu da sam vrlo brzo ranijoj privatnoj slici Zaima u glavi dodao još jednog Zaima: muzičkog uzora, majstora sevdaha od kojeg se treba učiti... Mislim da je to bilo ključno za moj početak u sevdahu. Zaim je u sevdah uplovio ne imitirajući druge, nego pronalazeći svoj put. To je ono na što sam se i ja od početka usmjerio.

Često se govori o vezi između dobne zrelosti i karizme pjevača sevdaha. Je li i koliko za vas bila uteg činjenica da ste se sevdahom počeli baviti već u svojim 20-ima?
Velik je to teret. Jasno je da mnoge od tih melodija i tekstova traže iskustvo i kilometražu da bi se mogle shvatiti i onda uvjerljivo izvesti. Pogotovo ako hoćete da bacite neko novo svjetlo na njih. Ipak, ne može se plivati prije nego se uđe u vodu, tako da je bolje ući u vodu što prije.

Kada se sluša vašu glazbu iz različitih faza, osjeća se da su vaši glazbeni utjecaji bili prilično raznorodni. Na kakvoj ste glazbi odrastali?
Pored sevdaha, koji je uvijek bio 'negdje tu', kao klinac sam počeo kupovati ploče i slušati muziku iz kolekcije mog starijeg brata: Erica Claptona, Deep Purple, Jimmyja Hendrixa, sve do čega sam mogao doći.

Kako biste sintagmu 'novi sevdah' objasnili laicima, ljudima koji o sevdahu znaju vrlo malo? Donedavno, sevdahu se vrlo često i u krugovima muzikologa nije pridavao pun umjetnički integritet, nije ga se izučavalo na način na koji se to prakticira činiti s ostalim glazbenim žanrovima. Koji su razlozi tome i na kojim se planovima u posljednje vrijeme to mijenja?
Muzikolozi na južnoslavenskom prostoru bolovali su uvijek od folklorističke predrasude o 'izvornosti' i zapravo se nisu bavili onim što bismo mogli danas nazvati 'profesionalnim muzičarima'. Čak i ako su od njih uzimali pjesme na analizu, uvijek su im morali tražiti izvor u nekoj privatnoj, tobože 'čistoj', 'autentičnoj' ili 'izvornoj' praksi. Tužno je to da je ideologija koja stoji iza te konzervativne nauke zapravo ista ona ideologija 'krvi i tla', 'čistoće narodnog bića' i sličnih odvratnosti na kojima je nastao fašizam. Ona se provlačila i kroz socijalističku nauku i kulminirala u etnonacionalnim zatvorima za zdrav razum od 1990-ih naovamo. U istraživačkom smislu, to se danas mijenja uglavnom u glavama pojedinaca koje žele maštovitije pristupiti cijelom problemu. Ipak, mislim da ih je još uvijek vrlo malo. Ono što je možda važnije kao trend je taj novi zamah kreativnosti u samoj izvedbi i novi načini za izvođenje starih pjesama. Mislim da će ta 'nova scena' iznjedriti i potrebu za novim metodologijama u znanosti.

Negdje ste rekli da imate velik problem s terminom 'narodna muzika'. Objasnite nam zašto?
Upravo iz razloga iz kojih imam problema i s terminom 'izvorna muzika'. Sevdah, i mnogi drugi tradicijski oblici, zapravo su oblici muzičko-poetske umjetnosti. Međutim od njih se i u njima se dugo nije tražila izvrsnost izvedbe, maštovitost, inovativnost, sve ono što bi se tražilo od umjetnosti - nego upravo suprotno. Suština narodnjaštva je konzervativnost: odbijanje promjene te provincijsko i incestuozno uživanje u beskrajno istom, poznatom, ukidanje iznenađenja. Dakle sveopće utrnuće svih onih stvari koje su ključne za umjetnost!

Neki poznavatelji sevdaha podvlače rebelijanski karakter sevdalinke, pogotovo one koju vi izvodite. Što vi mislite o tome i možete li objasniti taj 'pobunjenički' element u sevdahu koji promiče ono što je zabranjeno, neheteronormativno?
Čini mi se da sevdah ima taj element ketmenstva: stavljaš masku pjesme na svoje lice, posuđuješ svoj glas priči, svim likovima iz priče. To je nešto drugačije od onog pristupa pop pjevača koji pjeva 'u svoje ime'. Pjevač sevdaha oslobađa glasove ljudi u čije ime govori i zato je njegova/njena paleta veća. Mislim da tu leži i razlog zašto je ta tradicija vrlo jaka i vitalna. Ljudi obično žale za prekidima u slijedu tradicije, zaboravljanjima, ponovnim otkrivanjima. Meni se u početku također činilo da je to jedan velik gubitak, da uvijek iznova učimo. Međutim danas vidim u tome ogroman potencijal sevdaha. Prekidi bi trebalo da nas raduju jer upravo oni otvaraju vrata novim čitanjima. Nove generacije otkrivaju pjesme svojih usamljenih majki, povrijeđenih očeva i čudnih ujaka. Prisvajaju ih na potpuno nove načine. S druge strane, konzervativci bi htjeli kontrolu nad značenjem jer ih je strah tih novih čitanja. Prije pedesetak godina eksplicitno gej interpretacija tradicionalnih pjesama, pa čak i eksplicitno seksualizirani ženski likovi, bili su nezamislivi. Nove generacije pokazuju da ni to nije nemoguće. Naša čitanja pjesama danas puno više sliče na nas same.

Kakav je utjecaj na vas izvršila vaša prijateljica Farah Tahirbegović (književnica, izdavačica, pjevačica i promotorica Sevdah republike) i možete li navesti još neke ljude koji su bili i još uvijek jesu iznimno važni za vaš put u sevdahu?
Prijateljstvo s Farah je nemjerljivo i neopisivo, kao i svako pravo prijateljstvo i ljubav. O tome ne mogu puno reći ni danas, skoro deset godina nakon što nas je Farah napustila uslijed kratke, teške i besmislene bolesti. Jednostavno, nemam riječi. Marina Andree-Škop snimila je film 'Sevdah' tragom mog rada u sevdahu i tragom Farah kao naše zajedničke životne fascinacije i ljubavi. Svoj izraz za tugu zbog gubitka još uvijek tražim ugrađujući naš odnos u sve što radim u sevdahu.

Na institutima za filozofiju i društvenu teoriju predavali ste o sevdahu, bavite se istraživanjima, a na svom blogu i predstavljanjima ostalih umjetnika i proučavatelja sevdaha diljem svijeta. Kako je sevdah nadrastao Bosnu i postao nadnacionalan?
To je proces koji još uvijek traje. Sevdah nije jedna stvar. Unutar sevdaha postoje čitavi svjetovi koje puritanci jasno odvajaju: (po)ravna pjesma, uspavanke, tzv. novokomponovane pjesme, balade, fragmenti epskih pjesama, priča i čega sve ne. U muzičkom smislu je slično: melodije južnoslavenskih balada nastalih u bazenu Dalmatinsko zaleđe-Bosna i Hercegovina-Srbija-Crna Gora, zatim jak otomanski, austro-ugarski utjecaj, jaka radijska tradicija. Sve to skupa je najinteresantnije u točkama gdje se dodiruje. Sevdah je najvažniji upravo tamo gdje otvara putove prema drugim tradicijama, podnebljima i jezicima. Mislim da je ta neprestana igra između primanja utjecaja i njihovog kreativnog usvajanja osnova te muzike.

Često govorite o mnogim zabludama i mitovima vezanima za sevdah, a proizašlima iz u posljednje vrijeme obnovljenog konzervativizma i nacionalizma. Koje su zablude i mitovi o sevdahu najviše ukorijenjeni?
Moje predavanje na konferenciji Vašar ideja u Sarajevu pokazalo se kao dosta uspješan način da se predstave neke od predrasuda. Interesantno je to da sevdah možemo shvatiti kao ogledalo: tko god stane pred njega, vidi neke svoje predrasude. Evropljani vide Turke, Turci vide Franke, publika reality showa u sevdahu čuje neku Šeherezadu iz orijentalističkih vlažnih snova itd. Većina predrasuda koje spominjem u videu to jasno pokazuje: priča o nazalnosti, o 'osjećajnosti' koja se ne da strukturalizirati, o antiintelektualnosti i sličnome.

Umjesto da prema preporuci nekih radite na 'konzerviranju' i takozvanom očuvanju sevdaha od svih ostalih 'štetnih' utjecaja, vi ste ga sljubili i s nekim drugim glazbenim žanrovima. Mnogi smatraju da fusion sevdah uglavnom voli mlađa ili inozemna publika. Je li doista tako?
Ne. Publika na mojim koncertima je jako raznolika. Uspio sam u proteklih deset godina nekako stvoriti i novu publiku i reaktivirati dosta stare, privoljeti neke ljubitelje jazza i evropske klasike, ali i prevesti neke od 'narodnjaka' žedne preko vode. Sevdah nema nikakvu vrijednost ako ne izdrži eksperimente, kao i bilo koji oblik umjetnosti. To će zanatsko znanje koje krademo od starijih generacija odumrijeti ako ga ne oprobamo u novim uvjetima. Ne bih oprostio nekom klincu za pedeset godina ako bi on samo ponavljao moje današnje aranžmane do u beskonačnost. Isto tako ni ja ne želim parazitirati na radu starijih generacija. Želim vratiti svoj dug njihovoj kreativnosti time što ću pokušati nešto novo.

Radite li na nekom novom albumu ili projektu, s obzirom na to da je album Sevdah Takhta izašao još 2012?
Sevdah Takht, moj aktualni projekt s perkusionistom Nenadom Kovačićem i basistom Ivanom Mihajlovićem, vrijedno sprema svoj novi album i čini nam se da bi se on mogao ukazati krajem 2015. ili početkom 2016. Još ne znamo o čemu je riječ.

Nastupate po cijeloj Europi, a može se reći da ste internacionalni promotor sevdaha. Razlikuje li se i po čemu vaša publika u Švedskoj od one u Zagrebu?
Jedina razlika koju ja osjetim je to da publika koja ne govori naš jezik nema ovu poetsku spojnicu nego sluša stvar u cjelini. Jako mi je drago da mi se proteklih nekoliko godina javilo nekoliko ljudi koji kažu da ih je moj rad potakao da nauče naš jezik. Mislim da je to jedan od najljepših komplimenata.

Prije nekoliko tjedana sa Sevdah Takhtom napunili ste Veliki pogon Tvornice, a velik broj zainteresiranih ostao je bez ulaznice. Postoji li plan o skorijem, ponovnom posjetu Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima u mjesecima koji dolaze?
Zapravo smo mnogo svirali po Hrvatskoj. Najmanje u Zagrebu, puno više po Jadranu proteklih godina. Spremamo nove turneje, vidjet ćemo.