David Gedge i ekipa prvi put su svirali u Zagrebu 2010. kad su zatvorili (tada se mislilo oproštajno) izdanje Žednog uhaprvim koncertom turneje na kojoj su se prisjećali svog vjerojatno najpriznatijeg albuma, Bizarro. Tim se povodom u Zagreb s Otoka zrakoplovom sjurilo dvadesetak ponajvećih fanova benda, a sinoć smo zamijetili samo jednog Britanca. Je li razlog tome kriza ili Seamonsters, album koji čak ni fanovima iz 'onog vremena' nije baš sjeo do kraja, a čija dvadeset i prva obljetnica je obilježena sinoć izvođenjem albuma u cijelosti, ne znamo. No za razliku od Bizarra, koji je godinama sazrio u instantni klasik, Seamonsters je postao ono što na Otoku zovu hidden gem – album koji sjeda polako, i koji 22 godine kasnije zvuči još aktualnije.

U odnosu na koncert 2010. bend je zabilježio i nekoliko personalnih promjena – umjesto Terry de Castro, bas gitaru je zaposjela Pepe le Moko, a sličnost je, osim u imenu, evidentna i u diskretno seksipilnoj odjevnoj kombinaciji. Gitarista Graema Ramseyja, pak, smijenio je Patrick Alexander, kojega mlađi vjerojatno znaju i po sviranju u girl bendu Pipettes.

Osvježenja u postavi, međutim, nisu donijela gotovo nikakve promjene u zategnutom zvuku benda, koji bučni i katkad disonantni indie rock bogat gitarskim međuigrama i dalje prži precizno kao švicarski sat ostavljajući Gedgeu prostora da se razmaše svojim simpatično infantilnim tekstovima o nesretnim ljubavima. Po istom principu kao i u Teatru ITD prije dvije godine, koncert su započeli mješavinom materijala s aktualnog albuma Valentina nadopunjenom s nekoliko bezvremenskih hitova. Publika se otkravila tek negdje na sedmoj-osmoj pjesmi, preciznije Deer Caught in the Headlights, nakon koje je uslijedio glavni obrok – Seamonsters u cijelosti.

Gedge i ekipa su album odsvirali ponosno i dostojanstveno, sa šutnjom između pjesama koja je imala glumiti pucketanje ploče, i povremenim dovikivanjima iz publike reskim sjevernobritanskim naglaskom koja su ih trebala dekoncentrirati – no ništa od toga. Štoviše, za nagradu smo dobili Take Me!, koja je još jednom pokazala da i ljudi u pedesetima mogu prašiti kao mladići.

Na koncu, koja riječ i o prostoru – ovo je prvi koncert koji smo gledali u velikoj dvorani NKC Park, prostoru na katu kluba Purgeraj predviđenom za najviše 500 ljudi, koji je jučer bio jedva dopola popunjen. Kombinacija uređenja interijera iz 70-ih, niskog stropa, previše diskretne rasvjete i novougrađene klime nama je djelovala neobično, asocirajući na neku futurističku verziju mjesne zajednice u kakvima smo nastupali na osnovnoškolskim priredbama. Ipak, većina posjetitelja s kojima smo razgovarali doživjela je dvoranu hladnom i sterilnom, mada priznaju da je zvuk bio izvrstan, a dobar dio njih ostao je razočaran i činjenicom da ipak nije nastupila najavljena podrška My Buddy Moose. Ako ste propustili sinoćnji koncert, a skloni ste kultnim imenima iz prošlosti, prvu priliku da provjerite ovaj prostor imat ćete već 22. listopada kad sa svojim bendom tamo nastupa Caveov vjerni suradnik Mick Harvey