Arsen Dedić rođen je u obitelji Jelke i Jovana Dedića. Otac mu je bio zidar koji je svirao u limenom orkestru i volontirao kao vatrogasac, a majka je bila kućanica. Dio djetinjstva proveo je u Rupama (rodnom mjestu njegove majke), a odrastao je i u šibenskoj težačkoj četvrti, u Ulici Nikole Tesle u kojoj su neko vrijeme stanovali Vice Vukov (s kojim se intenzivno družio) te Mišo Kovač. Arsen je s ocem bio član orkestra, izvodili su jutarnje budnice, katkad su svirali na pogrebima, ali i u operetama. Uz radio je slušao domaće postaje, ali i talijanske, a kantautori poput Domenica Modugna inspirirali su ga.

Završivši gimnaziju i srednju glazbenu školu, sa starijim bratom Milutinom 1957. godine napustio je Šibenik i došao u Zagreb gdje je upisao Pravni fakultet. Godine 1959. prekinuo je taj studij i upisao Muzičku akademiju na kojoj je diplomirao 1964. godine. U travnju te godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Liku. Kao ročnik, u vojnoj odori iste godine na Splitskom festivalu izvodi pjesmu koju je napisao tijekom boravka u vojsci u Otočcu, 'Kuću pored mora'. Osvaja prvu nagradu žirija, drugu nagradu publike te nagradu za najbolji tekst. Budući da je dotad uglavnom pisao i skladao za druge, njegova izvedba bila je potpuno iznenađenje. Postaje senzacija te automatski prepoznat i potvrđen, otvarajući potpuno novi žanr hrvatske glazbe.

Nastupao je, među ostalim, i kao flautist u pop i jazz sastavima te pjevao u nekoliko vokalnih skupina, Primi, Zagrebačkom vokalnom kvartetu, Melosu, a vodio je i instrumentalni ansambl - Kvartet flauta.

U početku karijere glumio je manje uloge u filmovima, poput pjevača u filmu 'Višnja na Tašmajdanu'. Od osnutka je član Glumačke družine Histrion, s kojom ga vežu i prijateljstvo i suradnja. Autor je glazbe za gotovo sve histrionske predstave. U mladosti je sa Zrinkom Tutićem oduševljavao recitalima i pjesmama u nekadašnjoj Palainovki, ondašnjem glavnom okupljalištu pjesnika. Od tada je djelovao kao svestrani umjetnik, interpret, dirigent... Član je Hrvatskog društva skladatelja kao i Hrvatskog društva pisaca.

Od prvog recitala 1994. godine nije prestao priređivati knjige. Knjiga stihova 'Brod u boci' (1971.) doživjela je nekoliko reizdanja te je do danas prodana u preko šezdeset tisuća primjeraka.

Objavio je i sljedeća djela: 'Zamišljeno pristanište', 'Narodne pjesme', 'Poesia e canto, La sfinge', 'Zagreb i ja se volimo tajno', 'Hotel Balkan', 'Pjesnikov bratić', '101 pjesma', 'Pjesnik opće prakse', 'Kiša – Rain' (dvojezično: hrvatsko-engleski), 'Slatka smrt', 'Stihovi', 'Čagalj', 'Hladni rat', 'Zabranjena knjiga', 'Padova', 'Brzim preko Bosne'... 'Kapi za oči' njegova su 32. zbirka pjesama, od kojih su mnoge prevedene na druge jezike - španjolski, češki, ukrajinski, ruski... Objavio je dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović.

Njegova prva supruga bila je Vesna Matoš, nećakinja pjesnika i novelista Antuna Gustava Matoša. U tom, trogodišnjem, braku rodila im se kćerka Sandra. Godine 1973. dobio je sina Matiju te se potom vjenčao s Gabi Novak, s kojom je bio u vezi još za vrijeme prvog braka.

Tijekom života Arsen se na brojnim putovanjima po svijetu družio s mnogim slavnim kolegama pa je tako među prijateljima imao i Sergia Endriga, Charlesa Aznavoura i Bulata Okudžavu. Arsenov vjenčani kum i najbolji prijatelj bio je poznati talijanski glazbenik Gino Pauli.

Arsen je napravio i brojne komercijalne, propagandne poruke. Najveći dio njegova rada neosporno čini primijenjena glazba - glazba za TV, film. Glazbu za prvu TV-dramu ('Mediteranska klima') skladao je 1966. godine. Pamtit ćemo i njegov rad na brojnim velikim igranim, dokumentarnim i animiranim filmovima te televizijskim serijama kao što su 'Jedrima oko svijeta', 'Glembajevi', 'U registraturi', 'Prosjaci i sinovi', 'Zlatna nit', 'Vlak u snijegu', 'Tajna starog tavana', 'Vrijeme za bajku', 'Punom parom', 'Stela', 'Zagrljaj'... Dva puta je dobio Zlatnu arenu za filmsku glazbu.

Napisao je glazbu za oko dvjesto kazališnih naslova brojnih autora (Shakespeare, Držić, Weiss, Begović, Brešan, Ostrovski, Turgenjev, Marinković, Kozarac, Ödön von Horvath, Goldoni, Cesarec...). Više je puta nagrađivan za scensku glazbu. Jedan je od utemeljitelja Zagrebačke škole šansone. Pisao je pjesme za djecu, aranžirao i producirao... Poznate su bile i njegove međunarodne suradnje, poput one s avangardnim teatrom Arbos u Salzburgu. Napisao je glazbu za plesni teatar u Düsseldorfu. Među ostalim, dobio je i Vjesnikovu nagradu Slavenski, nagrade Premio Tenco i Premio Brel te osam Porina, od kojih je jedan za životno djelo 1999. godine. 2003. godine dobio je nagradu 'Goranov vijenac' za svoj doprinos hrvatskoj književnosti te nagradu 'Kiklop' 2009. i 2013. godine za svoje pjesničke zbirke.

Skladajući šansone na domaćoj sceni postao je zaštitnim znakom toga glazbenog žanra. Autentičan glazbeni rukopis ostvario je u baladama koje odišu mediteranskom senzibilnošću i ironičnom kabaretskom šansonom. Iz oko pedeset njegovih objavljenih albuma ističu se 'Čovjek kao ja', 'Arsen 2', 'Homo volans', 'Ministarstvo straha', 'Tihi obrt'...

Njegove pjesme rado su i često izvođene te su ih obrađivali njegovi kolege, a pisao je tekstove i drugim glazbenim umjetnicima, poput Ibrice Jusića, Gabi Novak... Pisao je i skladao za dalmatinske klape, među ostalim to su pjesme 'Zaludu me svitovala mati', 'Ni u moru mire', 'Ko ovo more platit', 'Vratija se Šime', 'Maškare' te, također, sakralnu glazbu.

Odradio je devet ruskih turneja, a brojne koncerte na svim kontinentima. Odlikovan je Redom zasluga za narod srebrnog vijenca u SFRJ, a predsjednik Tuđman ga je 1995. godine odlikovao Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za njegov kulturni rad...

Krajem prošle godine objavio je album 'Suputnici' koji je nazvao 'hommageom sebi, svojem naporu, želji i ljudima koji su mu bili najbliži'.
U više od pola stoljeća dugoj karijeri, na svim područjima umjetnosti, zauzeo je posebno mjesto i neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi.